Vijest o smrti prof. dr. Adalberta Rebića (78) stigla je danas, u rano zagrebačko jutro, proširivši se s Kaptola strelovito od mobitela do mobitela, od usta do usta, jer je dr. Rebić bio jedan od omiljenih svećenika Katoličke crkve u Hrvatskoj. Bio je, zapravo, više od obična svećenika – bio je “rabbi”, učitelj – koji je zagrebačkim ulicama, kaptolskim trgom i prebendarskom Novom Vesi hodao smjernim korakom kao da hodi po Svetoj zemlji, u kojoj je hodočašća predvodio desetke i desetke puta, uživljavajući se u ulogu ondašnjih proroka i apostola, tumačeći svaki Kristov korak i nauk tako zorno da se hodočasnicima koje je vodio činilo da su se evanđeoska vremena zbila jučer, a ne prije dvije tisuće godina.
Kada se za dr. Rebića znalo reći da je “bibličar”, to je podrazumijevalo ne samo izvrsno poznavanje Staroga i Novoga zavjeta nego i njegova dubokog izričaja na ondašnjem hebrejskom i aramejskom jeziku ili pak starogrčkom, tj. jezicima koje je Adalbert Rebić oživljavao današnjim duhom kako bi suvremenicima do detalja približio evanđeosku zbilju. Takvoga, uronjenoga u biblijsko more, zatekao je rat, gdje je prihvatio biti član ondašnje ratne vlade za izbjeglice i sjesti u tu ministarsku fotelju koju je samo netko iz Crkve mogao prihvatiti, jer nije mirisala ni na slast ni na vlast, nego na danonoćnu skrb onih koji su preko noći zbog rata sve izgubili. Tako, kad je prestao rat, dr. Rebić otišao je iz Vlade i ponovno se vratio biblijskim vodama i otišao za ravnatelja Kršćanske sadašnjosti, kao dio kruga zvjezdanih vremena KS-a teologa Turčinovića, Bajsića i Šagija, brinući se o evangelizaciji naroda putem riječi, od koje se nije odvajao.
Istodobno (a to nećete naći ni u jednoj njegovoj službenoj biografiji!) bio je neformalni “glasnogovornik” Crkve, neka vrsta njezina trbuhozborca, jer se odazivao na sve novinarske pozive i komentirao sva zbivanja povezana s Crkvom i njezinim naukom, dok su brojni tiskovni uredi i crkveni vrhovi mučki šutjeli, kalkulirajući kako (i da li uopće) iznijeti autentičan kršćanski stav u zaglušujućoj buci medijskih arena.
Zbog toga su ga mediji voljeli, a neki drugi mrzili, što njemu nimalo nije smetao jer je znao da nimalo ne odstupa od svoga biblijskoga znanja, iz kojega je crpio svu autentičnost svoga svećeničkog poslanja. A koje su najbolje prepoznali njegovi veliki prijatelji Židovi, starija kršćanska braća u vjeri, kako ih je volio zvati, kojima se uvijek obraćao s otvorenim pozdravom “shalom”, tj. mir vama! Bilo u Zagrebu ili u Jeruzalemu, svejedno. Ostavljajući za sobom bogatu baštinu upravo toga judeo-kršćanskog razumijevanja i suživota, na kojima i jedni i drugi moraju graditi svoju zajedničku budućnost. Pa se od dr. Rebića s dubokim poštovanjem svi mogu oprostiti s – doviđenja u Jeruzalemu! Onom nebeskom, dakako.
>>'Nedopustivo je da Milanović rješava Dajlu na političkom sajmu'
>>'Ta svjetlost upućuje na Boga, ali Crkva će sigurno šutjeti'
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!