Mala je Hrvatska dovoljno prilika uvjeriti se da s Aleksandrom Vučićem ne može riješiti probleme u odnosima sa Srbijom koji najvećim dijelom potječu iz vremena kad je nekadašnji radikalski junior po Glini pjevao budnice velikosrpskoj politici. Neki su problemi, treba to reći, ne da ga se (o)pravda, i stariji od njega; oni opterećuju odnose s druge strane, utoliko više što ih Vučić i njegovi pobočnici uporno (zlo)upotrebljavaju, tražeći žrtve na jednoj a krivnju na drugoj strani. Iz Beograda, uoči obljetnice rušenja Vukovara, stiže nova pošiljka dinamita, uzdizanjem generala koji je rušio grad. U Zagrebu, pak, poslije svega lako skaču na prvu loptu: hrvatski majstori goropadne politike u stanju su govoriti protiv Srba (i Srbije), a satove još uvijek štimati prema beogradskom vremenu.
Tako se formira neplodni par koji je dovoljan za nove svađe, a nije zreo za iskorak prema pomirenju. Dođe li ili ne dođe, što postaje izglednije, srbijanski predsjednik u Zagreb, to je stvar europskih pučana koliko i hrvatskih vlasti. Osvjedočeni borac za stvar velike Srbije dolazio je i prije u Zagreb, ali kao šef države, s naglašenijim atribucijama državnika kojemu je na jeziku i više nego što mu je u glavi. Bi li išta bilo drukčije dođe li kao šef stranke, osim što bi na „obiteljskoj fotografiji“ stajao otraga, i što bi poštedio domaćine da moraju na brzinu prirediti neki spektakularni program i objaviti rezultat uspješnog posjeta koji bi opet ispario prije nego što se on vrati u Beograd. Ako se Hrvatska doista plaši Vučića, čak i da dođe, pridaje mu važnost veću od one koju objektivno ima za Hrvatsku. Niti on može promijeniti Hrvatsku, niti Hrvatska njega. Takav kakav je, svadljiv i ratoboran, određen i predvidiv, obojen i odbojan, on je negativna konstanta u zategnutim srpsko-hrvatskim odnosima. S njim je teško promijeniti pravac kretanja; on je kao dijete morao držati kormilo umjesto dude, igrati se u vojarni a ne u vrtiću. Ima u svijetu još takvih političara.
Tajkun historiografije
Da vjeruje u načela obnove povjerenja s Hrvatima, koje je potpisao s Kolindom Grabar-Kitarović (prije nego što će ona „odvojiti“ Hrvatsku od „regiona“), napravio bi više od onoga što je propustio napraviti da sve ne ode niz Dunav; da Hrvatskoj stvarno želi pomoći u traženju nestalih osoba, velikoj ljudskoj drami i Srba, ne samo Hrvata, ne bi na Pantovčak dolazio s lažnom dokumentacijom i tako nasamario svoje domaćine; da drži iole do toga da interesi Srbije, ne samo europski, prolaze i preko Hrvatske, ne bi izazivao Hrvatsku otkrivanjem spomenika jednome generalu koji se „proslavio“ time što je zapovijedao rušenjem Vukovara i ubijanjem njegovih branitelja (i žitelja). Imao je, dakle, priliku ublažiti lošu sliku iz Gline, da je proizveo barem toliko povjerenja da države poslije rata mogu surađivati u otklanjanju njegovih posljedica. Vučić se, međutim, na vlasti pretvorio u neosjetljiva vuka, kojemu se janjci ne mogu davati na čuvanje.
Ako njegova vlast, i on sam, kao gospodar Srbije, mogu nagraditi generala koji je zapovijedao opsadom Vukovara, znači da misle da je bio u pravu. Podizanje spomenika generalima koji su izgubili rat može se, načelno, tumačiti kao želja za nastavljanjem rata, možda i istim sredstvima. U slučaju generala Bratića, spomen-ploča bila bi primarno problem Srbije da se njome ne izražava neprijateljstvo prema Hrvatskoj, samo na drugi, trajniji način. A ako su osvajači u pravu, onda će Ivan Penava, oslanjajući se na signale iz Beograda, (o)lako zaključiti da rat za hrvatski Vukovar još nije zaključen! Tako se produljuje začarani krug koji se neće razriješiti tako da se Aleksandra Vučića proglasi neslužbeno personom non grata u Hrvatskoj. Od nekadašnjeg „komandira stanice milicije“, početnoga čina iz Miloševićeva rata za veliku Srbiju, kako ga klasificira Svetozar Basara, sjajni borac protiv „pseudomitologije“ (kakvog još u Hrvatskoj nema), izrastao je vrhovni zapovjednik svesrpskog nacionalizma. A o njegovu kraju neće odlučivati Hrvati; odlučivat će sami Srbi, već prema tome kad će se, i koliko, „umoriti od lidera“. Još nema tih znakova, tako da Hrvatska nema u Srbiji drugoga partnera, ni da bi se s njime mogla miriti, ni da bi se dalje svađala.
Jednostavno, Aleksandar Vučić do daljnjega je sudbina Srbije; samim time, Hrvatska je osuđena ili da mu okrene leđa, i time prekine komunikaciju na jednoj od najtežih, ako ne i najtežoj, crti svoje granice (i vanjske politike), ili da pragmatično surađuje s njime sve dotle dok joj srbijanski birači na delegiraju drugoga sugovornika. Iz povijesnoga iskustva gledano, Srbija je nepredvidiva zemlja. Opasno je kladiti se na Vučića; nerazborito je otpisivati ga prije vremena. Položaj novoga „vožda“ omogućava Vučiću da u Srbiji realizira nešto od neostvarenih snova o velikoj Srbiji; vratio je, posmrtno, među uzorne Srbe, Dražu Mihailovića i rehabilitirao četnike. Tako je zabio klip u kotače koji su trebali vući suradnju s Hrvatskom, zaoštrio odnose s Hrvatima više nego što mu je itko mogao dati povoda, pa i Hrvatska sama, s nekim nerazumnim nostalgijama za lošim vremenima. Četništvo u Srbiji ne može biti smokvin list da pokrije (i)legalni povratak ustaštva u Hrvatskoj, niti opravdanje što se tu i tamo tolerira. Mile Budak treba smetati najprije Hrvatima. A u nas bi pretendenti na vlast davali ulice po samome poglavniku! Što bi značilo ukidanje statusa koji je Franjo Tuđman dao antifašizmu u Hrvatskoj samoj? Što će govoriti Aleksandar Vučić bilo bi irelevantno, uzme li se u obzir da je on izgubio svaki legitimitet, i moralni i politički, da s Dražom Mihailovićem na srcu ima ustaše na jeziku.
Ali, mora se uzeti ozbiljno kad šef današnje generacije hrvatskih Židova govori da se antifašizam i ustaštvo ne mogu stavljati na istu ravan, ili kad ugledni sveučilišni profesor Ivan Koprić, s pozicije eminentnog pravnika, opominje da se „mnogi olako odriču antifašizma“. „Da nije bilo svih koji su se borili protiv fašizma, od partizana i komunista do svećenika i HSS-ovaca, nas možda danas ne bi ni bilo“. Politika je, opet, uz nezaobilazni sport, područje gdje vladaju emocije, ako ne i strasti: iz hrvatske perspektive, u Srbiji sve sami četnici, a iz beogradske perspektive, Hrvati su nepopravljivi ustaše. Nije sve isto, ali nije dovoljno različito da ni Hrvatska ne bi imala što mesti pred vlastitim pragom, manje zato da selektivni higijeničar Aleksandar Vučić ne bi pravio neuvjerljive amalgame između službene Srbije i neslužbene Hrvatske, nego zato da Hrvati mogu živjeti u miru sami sa sobom. Da stvari sjednu na svoje mjesto, kako je to demokratska Europa učinila poslije sloma fašizma. Želi li biti vjerodostojna, Hrvatska ne može odlagati obvezu da i ona očisti vlastitu prošlost. Svako vrijeme imalo je svoje zlo.
Zlo se može vratiti, iako su vremena nepovratno protekla. Nešto se i vraća. Kome je opet palo na pamet da pred izbore prebraja krvna zrnca? U frizerskim se salonima oduvijek bojila i politika: lako je pretpostaviti da su i Miroslava Škoru stali tamo „šišati“; poletni pjevač i ambiciozni doktor znanosti spada u političku skupinu koja drži do nacionalnog ključa, pa su ga protivnici htjeli izvesti na brisani obiteljski prostor, kako ga oni (nakaradno) zamišljaju. I njega bi trebalo cijeniti po tome za kakvu se Hrvatsku zauzima, a ne tko je, ili što, bio otac, djed ili pradjed njegove supruge (i njegov). Nije poznato da (li) srbijanski predsjednik skulpturu četničkoga vođe drži u svome uredu, ili se inspirira s njime iz jačih izvora; nije to uopće bitno za ukupni dojam da vraća Srbiju u tamne sfere prošlosti, da plaši susjede, ako ne i demokratski orijentirane Srbe, novim dokazima za plauzibilnu Basarinu teoriju o „patološkoj opsjednutosti prošlošću“. Uklapa li se i on u sintagmu o stvarnim i metaforičkim, ili i metafizičkim, „kamikazama historije“ s kojima pisac „Atlasa pseudomitologije“ daje „najkraću definiciju srpskoga društva i njegove elite“?
Nije Vučić sam među „tajkunima historiografije“; on je njihov neformalni ravnatelj. Mora da je toliko zagledan u svoga povijesnog idola da mu se, kad vidi njegov spomenik ili sliku, pričinjaju jata crnih galebova svuda po Hrvatskoj. Sve sami ustaše! Nešto i leti, i to treba priznati, više nego što priznaju hrvatske vlasti, i prolazi ispod službenih radara. Nije najveće zlo totalitarizma u tome što je velik ili mali, nego u tome što je totalitarizam. Narodi koji imaju države koje bi se vraćale u takvu prošlost ne zaslužuju da je opet dožive. Frustracije iz jednog izgubljenog rata Vučićeve vlasti liječe na nadriliječnički način: s travama narodnih legenda uspjele su đenerala dignuti iz neotkrivenoga groba. I Srbima je, kako to piše Basara, Titovo komunističko vrijeme „period babilonskog ropstva. Prošlost Srbije je u grobovima: Karađorđevići su na Oplencu, Josip Broz u Kući cvijeća, Slobodana Miloševića bi iz Požarevca u Beograd vraćao nobelovac Handke, ali ne i srbijanski predsjednik Vučić: njemu ne treba konkurencija, treba mu savezništvo koje pronalazi u autentičnom četniku Draži Mihailoviću i u drugome surogatu četništva, Vojislavu Šešelju. Takva kombinacija ne može ostati na vlasti sto godina. „Druga Srbija“ sigurno u utrobi nosi nekoga novoga Zorana Đindića, ako se i njemu ne ponovi sudbina Srba-vizionara koji karijeru ne grade na (pseudo)mitologiji. Dotle, Hrvatska se mora pomiriti s time da ona ne bira vladare u susjednoj državi, i da s izabranim vlastima surađuje u mjeri u kojoj može štititi i promicati vlastite interese, tražeći zajedničko rješenje.
Zasad je takva diplomatska formula dala skromne, ako ne i siromašne rezultate. Ako Aleksandar Vučić stalno podgrijava atmosferu hrvatske krivnje (za stradanje Srba), i za vrijeme Pavelićeve ustaške države, i za vrijeme Tuđmanove demokratske Republike, ako naoružava zemlju, i s time se pretjerano hvali, opasnost, znači, može doći, ili već dolazi, iz Beograda. U Zagrebu bi takvoga gosta nakon jednog dana bilo dosta; što poslije? Prekidati odnose? To bi bio najgori odgovor s kojim se države vode samo kad nemaju drugog rješenja. Između Hrvata i Srba postoje (pre)veliki problemi da bi hrvatske i srbijanske vlasti jedna drugoj smjele okretati leđa. Mogu Vučić i društvo govoriti o zločinima nad Srbima iz Drugog svjetskog rata; činili bi to s punim moralnim i političkim opravdanjem kad ne bi činili zločin preuveličavanja ionako velike hrvatske krivnje, i kad ne bi prešućivali zločine nad Hrvatima, i poricali krivnju starih i novih četnika. Vukovar je stvarno „hrvatska Guernica“, kako ga je opisala Annie le Brun. Tko može, i smije, nagrađivati zločince, taj ne priznaje da je u Vukovaru uopće izvršen zločin brutalnog uništenja grada i njegovih stanovnika. A tko misli da je grad zakopan u svojoj prošlosti, koju sam nije mogao birati nego mu je nametnuta, taj ne razumije, treba li to ponavljati, da budućnost Vukovara (i Hrvatske) nije u njegovoj prošlosti.
Zakopana u prošlosti
Može se razumjeti što su Srbi osjetljivi na ustaški režim, zbog terora i zločina koje su i oni masovno trpjeli; teško je razumjeti što su neosjetljivi na zločine koje su počinili Srbi, ili u njihovo ime, nad drugim narodima, Hrvatima, Bošnjacima i kosovskim Albancima. Hrvatska i Srbija ne mogu se razvijati po zakonu spojenih posuda; jedna drugoj teško će nametati ritam. Ne mogu se ni dijeliti željeznom zavjesom; dvije se države ne bi suglasile tko živi s prave strane. Bude li previše gledala na to što se događa u Beogradu, Hrvatskoj će se dogoditi da neće moći ići naprijed; gledat će samu sebe kako hoda natraške. Sa Srbijom se može natjecati tko će se brže razvijati, imati viši standard, pravedniju državu, solidarnije društvo i slobodniju atmosferu. Ako se Srbija zakopava u prošlosti, Hrvatska bi trebala ići brže prema budućnosti. Mogu Vučić i Srbija biti (negativna) tema hrvatskih izbora. U tom slučaju, Hrvati neće odlučivati o budućnosti zemlje, nego o njezinoj prošlosti. Pitanje je mogu li s time i zbog toga biti išta pametniji.
Stari neki kažu da i onaj za stolom i onaj pod stolom isto ti misle. Mlad sam da znam zašto to govore i dali u tome ima istine.