Čak 13 poljoprivredno-prehrambenih proizvoda zaštićeno je danas u Varaždinskoj županiji, gdje se ne moraju crvenjeti kad ih turisti upitaju: “A što nam možete ponuditi od lokalne hrane?” Pa domaćini stanu nabrajati: varaždinsko zelje, vidovečki gibanik, meso zagorskog purana, varaždinski klipič, trnovečka makovnjača, purek z Bednje, zagorski puran z varaždinskog kraja, kučanski koščičjak, varaždinsko bučino ulje, varaždinski medenjaci, domaća prirodna medena rakija i vabučin. Dovoljno? Na popisu zaštićenih poljoprivrednih proizvoda je, recimo, i ludbreški rozetlin, vrsta cvijeta pelargonije koji se ne jede.
– Stanovnici Varaždinske županije čuvaju dugogodišnju tradiciju proizvodnje domaćih proizvoda i jela, pri čemu bogatstvo okusa i ukusa predstavlja plod truda i rada uz korištenje znanja obogaćenih specifičnim povijesno-geografskim uvjetima prostora. Posebnost upravo takvih tradicionalnih proizvoda otkrili su ponajprije kao gostoljubivi domaćini, koji su oduvijek nastojali dati više dragom gostu koji bi sjedao za njihov stol – kažu u Varaždinskoj županiji, koja koristi svaku priliku za isticanje plodova rada vrijednih poljoprivrednika i kuhara.
Varaždinsko zelje
Zelje svijetlo maslinastozelenih listova, s ne prevelikom, vrlo čvrstom, tvrdom sploštenom glavom težine od jednog do tri kilograma, zaštićeno je na europskoj razini oznakom izvornosti, unatoč protivljenju Slovenaca. Po proizvodnji te namirnice najpoznatija je općina Vidovec, gdje prehranjuje generacije obitelji koje su otvorile OPG-ove. Tamo s ponosom za sebe kažu da su zeljari. Zelje ima i svoj spomenik u Varaždinu.
Vidovečki gibanik
Iako dolazi iz Vidovca, vidovečki gibanik nema zelje među sastojcima. To autohtono jelo vidovečkog kraja izrađuje se od heljdina brašna, tikve ili repe i sira. U Vidovcu vele da svaka ulica ima svoj recept i način pripreme, no osnova je jednaka. U pripremi te slastice koristile su se sezonske namirnice poput buče ili repe. U nekim obiteljima su gibanik imali za glavno, čak i težačko, jelo, a ne desert kao danas.
Trnovečka makovnjača
Ponosni na svoj autohtoni kolač, u Trnovcu Bartolovečkom ispekli su 161 metar dugu trnovečku makovnjaču. Žene iz udruge Trnovečko srce nisu zvale komisiju za Guinnessovu knjigu rekorda, no za njih je to bila najveća makovnjača na svijetu. Od 2008. je zaštićena. Priprema se već više od 200 godina od vučenog tijesta, kao za savijaču, i važno ga je razvući tako da bude što tanje. Za nadjev se koriste mljeveni mak, mlijeko, kiselo vrhnje, maslac i šećer. U selu kažu da si nekad zbog siromaštva nisu mogli priuštiti druge kolače osim onih od maka.
Varaždinski klipič
Klipića u pekarnicama ima na stotine vrsta, no samo je jedan varaždinski klipič. To je ručno rađeno pšenično mliječno pecivo s posipom od sjemeniki kumina. Ima hrskav okus koji na nepcima prvo ostavlja dojam mekoće, a potom se topi u ustima, i mliječno-kiselkastog je okusa. Začeci su mu u 18. stoljeću. Za pripremu treba 1 kg glatkog brašna, pola litre mlijeka, dvije žličice soli, dvije žličice šećera, pola svježeg kvasca i jedan suhi kvasac (ili dva suha kvasca) i jedno jaje za premazivanje. Tijesto se mora jako dugo i dobro mijesiti da bude rahlo, a onda ga staviti da se diže. Napravi se 25 komada koje složimo u hljepčiće koji se razvaljaju na dužinu od otprilike 20 cm. Tijesto se počne zamatati od dolje prema gore i usput se rasteže tako da klipiči budu dugi 25 cm. Peku se na 220°C 10 do 12 minuta i posipaju kuminom.
Varaždinski medenjaci
Mekani ko’ duša, slatki kao šećer. Tako opisuju varaždinske medenjake, slasticu koja se, kao što i samo ime govori, priprema od meda. O njoj ima jako malo dostupne literature, možda i zato jer domaćice čuvaju recepte i ne žele ih otkrivati.
Kučanski koščičjak
Riječ je o tradicijskom jelu koje se priprema od hajdinog brašna, hajdine kaše, koštica bundeve i bučina ulja, u obliku gibanice koja se ne savija već se slaže u redove. Heljda ili hajdina kaša se na sjeveru Hrvatske koristi od 14. stoljeća, a na glasu je kao zdrava i ljekovita biljka. Bila je i cijenjena, pa su je Varaždinci nekad umjesto novca koristili kao sredstvo plaćanja, o čemu, kažu u Varaždinskoj županiji, postoji i zapis iz 1588. godine, u kojem piše da je plaća varaždinskom sucu Blažu Škrinjariću isplaćena u obliku heljde. Danas je heljda popularna i zbog toga što ne sadrži gluten. Tradicijsko jelo kučanski koščičjak pripremalo se u Kučanu i Zbelavi uglavnom za Badnjak.
Bučino ulje
U varaždinskom kraju bučino ulje proizvodi se više od sto godina, a u prehrani se vrlo često koristi u salatama od graha u kombinaciji s octom. Bučino ulje dobiva se prešanjem sjemenki tikve ili buče. Koristi se i u jelima od povrća, tjesteninama, mesu i kao dodatak kolačima. Zanimljiv specijalitet je i sladoled preliven bučinim uljem. Nedavno je Varaždinska županija predstavila i originalnu bocu za ulje “Premium sto posto čisto bučino ulje Varaždinske županije” s posebno dizajniranom etiketom.
Varazdinski klipici se posipaju kimom, a ne kuminom!