Uspomene, uspomene... Vratimo se 15 godina unatrag. Otvaram oči, žamor u kuhinji, smijem se, osjetim miris griza s kakaom koji sprema moja prekrasna baka koja, iako inače šepa, u kuhinji je jako brza! Jurim na doručak dok je još vruć! Večernji je već odavno na stolu, predstavlja obiteljsko druženje, povezivanje generacija. Djed čita sport, zadovoljan jer je jučer Dinamo opet odnio pobjedu, baka priča o receptima koje je dobila s novinama, trlja ruke, promuklim glasom govori: "Nova klopa sutra u pripremi." Izrezuje recepte i sprema ih u ladicu s velikim osmijehom, zajedno s receptima s vrećice vanilin šećera. Griz je još jako vruć! Spekla sam jezik, ali toliko je fino da jednostavno ne mogu sporije jesti. Čim sam sjela za stol, djed mi pruža Večernji otvoren na stranici s križaljkom koju neumorno rješavam iz dana u dan, a zapravo za sve pojmove s više od tri slova pitam tatu, kao – provjeravam zna li, a on rado prihvaća igru i pomaže (čitaj: govori mi što da pišem). Danas miris svježe tiskanog papira izmiješan mirisom omiljene kave jedini je ispravan početak dana. Hvala na uspomenama. Hvala na divnoj povijesti. Hvala što ste tu za nas jučer, danas i sutra. Hvala ti, Večernji!