Moj tata počeo je kupovati i čitati Večernji još prvih dana kad je nastao spajanjem Narodnog lista i Večernjih novosti (koliko me sjećanje služi). Zavoljeli smo ga zbog manjeg formata od tadašnjeg Vjesnika i čitali smo ga svi u obitelji. Nakon što sam se odselio od roditelja nastavio sam kupovati i čitati Večernji svaki dan (osim nedjelje jer isprva nije izlazio nedjeljom) sve do današnjih dana. Večernji pročitam od zadnje do prve stranice jer su članci odlični i aktualni. Fotografije su kvalitetne i zanimljive.

Star skoro kao i ja, radovalo me čitanje članaka dopisnika, podsjetili ste me na neke legende vašeg lista... Prvo mi je ujutro otvoriti stranice Večernjaka!

Kao dijete, a porijeklom sam iz Bosne, volio sam čitati Večernji list više nego bilo koje novine iz Bosne. Hvala puno, odlični ste!

Uvijek ću pamtiti dan kad me suprug zaprosio. U rukama mi Večernji list koji sam uvijek čitala prije spavanja, a on me traži da prestanem čitati na trenutak jer me treba nešto, Ja govorim: "Hajde brzo, uvijek me prekidaš kad čitam Večernji..." Dalje se može pretpostaviti, u braku smo četiri godine, ja i dalje navečer čitam Večernji list. 😊

Iščekivala sam treće dijete te nastojala hrabro i odvažno nositi se i hvatati ukoštac s obiteljskim i poslovnim obvezama. Redale su se nedaće, ali i radosti. Suprug je taj dan bio službeno odsutan u inozemstvu. Mlađa kći u vrtiću. Starija kći u školi. Djed na operaciji. Svatko je bio sebi u najosjetljivijem stanju. Došavši po kćer u skupinu, kolegica me upitala čitam li Večernji list. Nastojeći biti fokusirana i rješavati obveze, zapravo nisam razumjela upit, stoga ga je ponovila. Rekla je da piše upravo moje ime i prezime uz nagradu u Večernjem listu. U nevjerici se nasmijem i kažem da prihvaćam šalu. No kolegica me stade uvjeravati. Pa ako je tako, počastit ću je bajaderama, u protivnom će ona mene. Tek kasno navečer, nakon što su se porješavale sve obveze, opustile tenzije, svi su bili osigurani i dobro, sjetila sam se i novina. Listajući, isprva nisam uočila ništa. Kad ono – stvarno piše na lijevoj strani, upravo onako kako je rekla kolegica, moje ime i prezime te osvojeni iznos od 5000 kn. Neočekivana nagrada stigla je slučajnim odabirom Večernjeg lista i Maestro kartice Zagrebačke banke u najpovoljnije vrijeme. Kolegica je dobila u zahvalu bajadere, uz zamolbu da nastavi čitati Večernji list kako bi mi mogla i ubuduće prenijeti radosne vijesti. Kako se iznos nije mogao prenijeti na štednju, dobivenim iznosom kupili smo perilicu i sušilicu rublja, a kćerima potrebnu obuću.

Uspomene, uspomene... Vratimo se 15 godina unatrag. Otvaram oči, žamor u kuhinji, smijem se, osjetim miris griza s kakaom koji sprema moja prekrasna baka koja, iako inače šepa, u kuhinji je jako brza! Jurim na doručak dok je još vruć! Večernji je već odavno na stolu, predstavlja obiteljsko druženje, povezivanje generacija. Djed čita sport, zadovoljan jer je jučer Dinamo opet odnio pobjedu, baka priča o receptima koje je dobila s novinama, trlja ruke, promuklim glasom govori: "Nova klopa sutra u pripremi." Izrezuje recepte i sprema ih u ladicu s velikim osmijehom, zajedno s receptima s vrećice vanilin šećera. Griz je još jako vruć! Spekla sam jezik, ali toliko je fino da jednostavno ne mogu sporije jesti. Čim sam sjela za stol, djed mi pruža Večernji otvoren na stranici s križaljkom koju neumorno rješavam iz dana u dan, a zapravo za sve pojmove s više od tri slova pitam tatu, kao – provjeravam zna li, a on rado prihvaća igru i pomaže (čitaj: govori mi što da pišem). Danas miris svježe tiskanog papira izmiješan mirisom omiljene kave jedini je ispravan početak dana. Hvala na uspomenama. Hvala na divnoj povijesti. Hvala što ste tu za nas jučer, danas i sutra. Hvala ti, Večernji!

To su bile novine krajem 70-ih, 80-ih, kad se petkom tiskalo 500-tinjak i više tisuća Večernjaka. Sjećam se duuuugih redova ispred kioska na Savskoj preko puta, a tek izvlačenja oglasa u pripremi prije tiskanja... Čak 33 kioska u zelenom tamiću (kombi) po 50 komada, takozvani blinker... Trebalo je na vrijeme, bez obzira na vremenske prilike i godišnja doba, sve to dostaviti, a to je bila samo moja Trešnjevka. Knjigu bih mogel napisati. Toliko od mene.

Devedesete, sestra i ja još male, krenule u školu, baš su počele nagradne igre. Bila neka nagradna igra, svaki dan su se u novinama objavljivali brojevi koje je trebalo zaokruživati na listiću, slično lotu. Badnjak, nosi tata bor i Večernji. Fali nam broj 54 za glavnu nagradu. I kad ono – taj broj je objavljen. Veselje, sreća, vriska. Koji božićni poklon! I sad treba izrezati sve kupone, mama traži po špajzi sve novine od zadnja dva tjedna. Fale jedne novine, tata zove po selu tko ima taj broj, ima susjed. I dok čekamo susjeda da dođe s novinama, tata govori kako ne vjeruje da imamo toliko sreće da smo osvojili nešto, provjerava još jednom listić, a kad ono – netko je krivo zaokružio broj. Nismo osvojili glavnu nagradu, ali o tom uzbuđenju i sreću i veselju pričam već skoro 20 godina

Večernji čitam više od 20 godina. Počela sam kad sam počela raditi. Svako jutro uz kavicu Večernji. Moja uspomena povezana je s time što su moji roditelji kupili prije 30 godina tepih. Predivan, al' nam je bio prevelik. Tata ga je unutra obložio novinama, pa izvana, onda u najlon i tako spakiran stajao je do nedavno. Kad smo ga odmotali – unutra Večernji iz 1988 godine. I poslije toliko godina, iako je tata umro, tepih je nov novcat zahvaljujući tati i Večernjem listu.

Svakoga jutra prije posla moj otac prvo je stao na Tisak i kupio Večernji list. To je bio dio tradicije. Vikendom bi svako jutro prije kave prvo kupio Večernji list, a zatim otišao u omiljeni kafić, gdje bi sjeo na svoje omiljeno mjesto za šankom, naručio kavu i otvorio najdraže novine – Večernji list. Kada je završio s listanjem, ako sam bila s njime, onda sam ja listala uz kakao. Ako nisam bila s njime, kada bi došao kući, dao je novine meni da zajedno prelistamo i da riješim osmosmjerku. I tako dugi niz godina, od kada je Večernji list krenuo u tisak. Danas je ponosni pretplatnik na svoje najdraže novine. Još i danas pamtim miris novina i pogled svoga oca.

Od malena su to bile novine koje su se čitale kod mojih. Igrali smo većinu nagradnih igara. Uglavnom baka i ja. Ljeti se čekao popis učenika odlikaša. Baka je to spremala, svake godine iznova. No jedna je priča posebna. Još negdje 60-ih godina u Večernjaku je bila nagradna igra, a glavna nagrada bila je put u Opatiju. Baka i deda znali su odgovor, ali nije im se išlo po dopisnicu da bi ga poslali. I tako, povuci – potegni, nikome se ne ide. U to vrijeme imali su podstanara. I on je, ne budi lijen, otišao po tu dopisnicu i odgovor je poslan. I upravo je ta dopisnica bila izvučena. Zahvaljujući tome, baka, deda i moja mama, koja je tada bila curica, išli su na odmor četiri dana. Baka je uvijek pričala iznova tu priču. Kako se nikome nije išlo po dopisnicu i kako su osvojili put kao nagradu. Osim toga, uvijek je s takvim zanosom pričala o tom putovanju i o ljepotama Opatije. Posao me odveo do Opatije. I rado se vraćam u nju. I uvijek je nekako u tome i baka i Večernji. Obiteljski list, Večernjak, baka i Opatija.

Sjećam se, kad sam bila mala, najveća zagonetka mi je bila zašto moji stariji ukućani svako jutro odlaze po Večernji list. Bila sam uvjerena da te novine izlaze navečer i da oni svaki dan kupuju novine od sinoć. 😂

Kad sam išla u niže razrede osnovne škole, svako me jutro vozio kum budući da je padao snijeg i ujutro je bio još uvijek mrak. Čekala sam početak nastave na njegovu radnom mjestu jer mi je nastava počinjala u 8, a on je radio od 7. U to vrijeme bila je nagradna igra Večernjaka, nešto tipa Binga. Svaki dan objavljivala su se tri broja koja su se potom zaokruživala na kartici. Preko puta bio je kiosk koji je prodavao novine. S nestrpljenjem sam čekala kombi da dostavi novine. Kroz prozor sam promatrala tetu kako unosi novine u kiosk i jedva čekala da otrčim i kupim novi broj. Nažalost, nagradu nisam osvojila, ali se još sjećam tog uzbuđenja i radosti.