Mogu reći da sam beskrajno rastužen zbivanjima u Bruxellesu i ne mogu shvatiti da se takvo što dogodilo. Da tragedija bude veća, sve se to zbilo u Europi, kolijevci nogometa. Neshvatljivo je da su u tom stravičnom činu sudjelovali navijači zemlje u kojoj je rođen nogomet – kazao je u specijalnoj izjavi za Večernji list Sepp Blater, glavni tajnik Fife, u povodu tragedije na bruxelleskom stadionu Heysel 29. svibnja 1985. godine.
Smrt 39 navijača
Taj dan igrao se finale tadašnjeg Kupa prvaka između Liverpoola i Juventusa, a utakmici je prethodio napad Liverpoolovih navijača na tribinu s Juventusovim pristalicama. Tko je prvi počeo i zašto je policija, koja je bila potpuno nespremna, smjestila navijače suparničkih momčadi na istu stranu tribine, samo su neka pitanja koja su u prvim satima nakon tragedije vapila za odgovorom. Jer, u pokušaju bijega od engleskih huligana smrtno je stradalo 39 ljudi, mahom navijača Juventusa, kada se urušio bočni zid tribine na kojoj su bili smješteni.
U tom košmaru, i prve informacije o broju mrtvih bile su poprilično kaotične pa je i Večernji list sutradan izvijestio o 43 poginulih, no na sreću četvero ljudi koji su prvotno smatrani mrtvima javilo se policiji. Čak 600 gledatelja bilo je ozlijeđeno. Crni saldo te tragedije dugo će se sabirati. O krvavom stampedu na Heyselu, Večernji list izvještavao je dan za danom, cijeli tjedan.
“Divljački engleski navijači izazivali su napetost već pri dolasku u belgijski glavni grad, ali ono što su napravili na stadionu nije zabilježeno u povijesti nogometa. Pola sata prije planiranog početka jurnuli su iz onog dijela stadiona gdje su bili smješteni u dio stadiona gdje su se nalazili talijanski navijači. Napali su ih palicama, noževima, lancima, pa čak – tvrdi se – i pištoljima. Razbijali su im glave, boli ih u trbuh, pogotovu su žestoki bili prema djeci i ženama, kojih je također bilo u publici. Talijanski navijači počeli su se povlačiti, a potom i panično bježati prema samom igralištu. Prepriječio im se zid koji je postavljen na stadionu, ali je pod pritiskom ljudskih tijela taj zid popustio i to je izazvalo kobne posljedice “, piše u izvještaju ugledni novinar Maroje Mihovilović, dodajući kako belgijska policija, koja je na glasu po efikasnosti, nije spremna dočekala to nasilje, “iako je malo tko pretpostavljao da će ono izbiti takvom žestinom”.
Potom navodi kako su uoči utakmice cijelo prijepodne britanski navijači razbijali izloge u Bruxellesu, opljačkali nekoliko draguljarnica na otmjenom Grand Placeu i odnijeli dragulja u vrijednosti od 150.000 funti, u protuvrijednosti od oko pet milijardi starih jugodinara. A onda su ponovo pobjesnjeli na stadionu. I sam beskrajno ogorčen, Mihovilović piše i o teškoj ljagi na račun krovne nogometne organizacije, o sramoti od koje se neće tako brzo oprati.
“Nogometni funkcionari još jednom su pokazali da su nesposobni i glupi. Bez ikakva poštovanja prema mrtvima i ranjenima, još su sate i sate raspravljali da li da se utakmica igra, pa je odlučeno da se utakmica – igra! Odluka je donesena zato da ne bude još gorih nereda između 10 tisuća britanskih i 15 tisuća talijanskih navijača, da se, kako je objasnio jedan funkcionar, smire duhovi, kanaliziraju strasti.
Kako se nakon takve tragedije može igrati!? Igrači Juventusa nisu željeli igrati, ali su ih prisilili njihovi funkcionari. Ako su agencijske vijesti o broju mrtvih točne, ako se utakmica unatoč tome počela igrati, onda je riječ o najnevjerojatnijoj neljudskosti, licemjernosti i zločinaštvu nogometaša, nogometnih funkcionara i cijele nogometne organizacije. No da li se uopće moglo bilo što drugo očekivati od jedne korumpirane nemoralne organizacije?”, navodi Maroje Mihovilović, zgranut činjenicom da se utakmica igrala dok su pokraj travnjaka, u teškim mukama, umirali ljudi.
Cijela je Europa zaprepašteno gledala događaje u Bruxellesu. Većina televizija izravno se uključila na Heysel i slikom doslovce zapljusnula gledatelje zaprepaštenjem. Liverpoolova legenda Kenny Dalglish prisjetio se dramatičnih događaja:
“Nakon utakmice vidjeli smo talijanske navijače kako plaču. Lupali su o naš autobus. Dobro se sjećam jednog dečka koji je naslonio svoje lice na staklo gdje sam sjedio. Plakao je i vrištao. Teško je da možete nakon toga ostati ravnodušni”.
Razlozi takvog divljanja su nedokučivi. Ipak, mnogi će spomenuti ono što se dogodilo godinu dana prije tragedije, kada su u Rimu, također u finalu Kupa prvaka, igrali Roma i Liverpool. Liverpool je pobijedio izvođenjem jedanaesteraca, ali su nakon toga na ulicama Rima počeli navijački obračuni u kojima je stradalo mnogo Engleza. Bili su izbodeni noževima, rasječeni staklom, a spominjalo se čak i ubojstvo jednog Liverpoolova navijača. Maroje Mihovilović nastavlja pisati kako je “pokolj na stadionu u Bruxellesu” ne samo vrhunac krize i raspada europske nogometne scene, vrhunac nasilja na europskim stadionima nego će zasigurno imati i velike posljedice na odnose između europskih zemalja.
“Problem engleskih navijača nije tek sada nastao, oni pale i žare po europskim gradovima kamo god dospiju sa svojim momčadima, ali engleska vlada nije poduzela mjere da se nasilje i neredi spriječe iako su to od nje tražile druge europske zemlje. Ako je brojka o četrdeset tri mrtva točna, to ne može proći tek tako, čak i ako se dogodilo na nogometnom stadionu gdje je svašta neljudskog dopušteno.
Od Drugoga svjetskog rata nije bilo slučaja da su pripadnici jedne europske nacije u samo petnaestak minuta masakrirali 43 osobe druge europske nacije, kao što se to sada dogodilo u Bruxellesu. Bit će očito nužno da se poduzmu drastične mjere da se takvo što više ne ponovi. I to ne samo sportske mjere”, zaključio je Maroje Mihovilović, koji će svojim izvještajem potvrditi da se novinari počesto ne mogu, pa i ne žele, oduprijeti subjektivnom doživljaju. Zahvaljujući (i) pritisku brojnih novinarskih pera diljem svijeta, zgranutih masakrom na Heyselu, naposljetku je nešto i poduzeto, kako je to Mihovilović zazivao.
Simbol navijačkog ludila
Engleska premijerka Margaret Thatcher objavila je rat huliganima, a Uefa je Liverpoolu zabranila nastup u Europi sljedećih pet godina. Engleski klubovi izbačeni su iz europskih natjecanja na tri godine jer su huligani i dalje divljali na Otoku. Kasnije je ostalima suspenzija produljena na još dvije godine. Heysel, dugo smatram simbolom navijačkog ludila, obnovljen je nakon deset godina te je preimenovan u Stadion kralja Baudouina. I 34 godine kasnije, tragedija na stadionu Heysel smatra se jednim od najstrašnijih događaja u nogometnoj povijesti. Četiri godine nakon Heysela dogodila se još veća tragedija, na stadionu Hillsborough u Sheffieldu gdje su polufinale FA kupa igrali Liverpool i Nottingham Forrest. Zbog loše procjene policije, u naguravanju na ogradi život je izgubilo 96 navijača Liverpoola, od kojih je najmlađi imao samo 10 godina! Nakon te tragedije došlo je do potpune promjene uvjeta na stadionima, ukinuta su stajaća i uvedena isključivo sjedaća mjesta. Engleskim huliganima zabranjen je dolazak na stadion, no u novije vrijeme, koristeći modernu tehnologiju, mobitele i internet, svoje su sukobe preselili na dogovorena mjesta udaljena od stadiona. Huliganstvo se, na žalost, ni danas ne može istrijebiti, no ondje makar nisu stradavali nevini, kao toga svibnja 1985. na Heyselu.
nogomet je umro mnogo puta, ali ga ipak svaki put oživljavaju budale sa propalim životima i sportsko klađenje