SUBOTA
7.6.
Uzorita
zemlja uzoritih vođa
Vraćam se iz obične nabave (kruh, meso, povrće...), u obično vrijeme
nešto prije podne, s običnom mišlju na ručak koji
ću si danas pripraviti, palim auto, čime se automatski pali i radio, te
slušam nečije obične riječi koje su u ovoj našoj
običnoj hrvatskoj sredini jako, jako neobične. Dakle, na Hrvatskom
katoličkom radiju neki ugodan glas govori protiv tituliranja svećenika,
protiv “preuzvišenih”,
“uzoritih”, “velečasnih” i
“prečasnih” i njihovih odora te bi htio
da svi međusobno budu braća i sestre i da se tako zovu. Nigdje kod
Krista, kaže taj glas, nećete naći opravdanje za tu
povlaštenost u tituliranju, povlaštenost to goru
što ima svećenika koji se uvrijede kad tituliranje izostane.
Nećete kod Krista naći ni silnu hijerarhiju u kleru koja izaziva
strahopoštovanje i sliči na političke i vojne hijerarhije.
Današnja slizanost države i Crkve u Hrvatskoj, koja je
uvelike posljedica i te vjekovne sličnosti, glavni je razlog
što se malo čuje mišljenje vjernika i o
radništvu, i o Domovinskom ratu, i o javnoj televiziji, i o
općem nemoralu, jer ga nema tko izreći. Sve je uzorito u zemlji
uzoritog Bozanića, uzoritog Mesića i uzoritog Sanadera.
NEDJELJA
8.6.
Dobro
naučeni Gojanović
Ako Hrvatska televizija, pogotovu zahvaljujući svojim ultralijevim
perjanicama Latinu i Stankoviću, čak uz nevjericu i pokojeg srbijanskog
medija, iz “krvavog blata” (sintagma iz beogradskog
tiska) izvlači Miloševićeve ministre i sudionike
beogradskoga političkog i kriminalnog podzemlja (Tijanića, Bebu itd.)
te ih ugošćuje da sude Hrvatskoj i o Hrvatskoj, moglo se
očekivati da neće izostaviti ni haaškog svjedoka Vladimira
Gojanovića, koji je danas gostovao u “Nedjeljom u
dva”. Ali kako gostovao! Kao povjesničar koji sve zna! Kao
istraživač koji je upućen u sve tajne u radu državnih tijela u vrijeme
rata! Kao tajni prisluškivač Tuđmanovih i
Miloševićevih dogovora! Kao vrhunski pravni stručnjak za
zločine činjene u ratu! Kao obavještajac baš o
svemu obaviješten! Kao taktičar i strateg koji je proniknuo
u sve zamisli strana u ratu! Tog bijednog, neobrazovanog
“sudionika” i
“svjedoka” Oluje kojeg nitko nigdje nije
vidio i koji po vlastitu priznanju ne zna ni imena svojih zapovjednika,
izdaje upravo to sveznalaštvo kojem ga je dobro naučio netko
tko je pišući optužnicu znao da će morati nekoga naučiti da
je na sudu “potvrdi”.
PONEDJELJAK
9.6.
“Vojska”
bana Josipa Jelačića
Nema dnevnih novina koje danas nisu objavile slike bečkih trgova
prepunih Hrvata u kockastim majicama. Jesu li tamo krenuli zbog
blizine? Ili tragom uspomena na nekad zajedničku državu? Ili se već
osjećaju građanima Europe? Ili je to isti onaj spoj traperica, tenisica
i patriotizma s kojim je mladež u Domovinskom ratu branila Hrvatsku?
Vjerojatno ima i jednoga, i drugoga, i trećega, i nespomenutoga. Ali
sve je u jednoj riječi. Kao što svu raznoliku životnost
izražava riječ – proljeće, svu toplinu –
ljeto, svu plodnost – jesen, svu potrebu za
zaštitom – zima, svu širinu mora
– ocean, svu vječnost – zvijezde, svu tajnovitost
– šuma, svu veličajnost – planine, svu
ljubav – majka... – tako svu pripadnost izražava
– Hrvatska. Bez nacije, bez domovine, bez zavičaja, bez svoje
boje, svoga znaka, svojega biljega utisnutog u povijest mi smo
ništa koje se podaje svakome i nestaje ne izazivajući suzu
nikome. “Ja sam Hrvat!” – to je kao
desetogodišnje dijete ban Josip Jelačić baš u
Beču rekao Napoleonu, “navijestivši”
tako i ovaj današnji pohod “svoje
vojske” u grad koji je spasio.
UTORKA
10.6.
Matijašević
– vjerna kopija Kunsta
Kako se sve više hrvatska vlast približava Europi? I tako da
se sve više udaljava od interesa svojih građana, posebno
radništva. Ubuduće pri prodaji poduzeća Hrvatski fond za
privatizaciju neće obvezivati tzv. socijalna klauzula, prema kojoj je,
na primjer, kupac morao zadržati radnike. Nešto se na tu
novost, koja se počinje primjenjivati od 1. srpnja,
narogušio sindikalni predstavnik u upravi HFP-a,
Ozren Matijašević, predsjednik HUS-a, vjerna karijeristička
kopija Borisa Kunsta, koji je u različitim prigodama, kako se sjećamo,
prvi istrčavao kao “zaštitnik” radnika,
iza leđa im s poslodavcima i vlasti sklapajući izdajničke dogovore, pa
je nagrađen mjestom na izbornoj listi HDZ-a i potom mjestom u Saboru.
Na posve isti način u javnosti nastupa Ozren Matijašević,
jako ratoboran na riječima za kameru i veoma kooperativan gdje kamere
nema, gdje se uglavljuju sporazumi na štetu radnika i utire
put mjestu na izbornoj listi i u Saboru. Bila riječ o ZERP-u, cijeni
goriva i standardu, brodogradilištima, ribarima ili o čemu
god drugome, na kraju se uvijek složio s onim protiv čega je bio!
Prozren Matijašević.
SRIJEDA
11.6.
Obratite
se Slavku Goldsteinu!
Policijski inspektor Josip Gašparac podnio je kaznenu
prijavu protiv Thompsona jer su tekstovi nekih njegovih pjesama na
glavnom zagrebačkom trgu “kod većeg broja posjetitelja
izazvali porive... kojima se prema drugim nacionalnim manjinama
iskazuje mržnja s pozivima na ubojstvo”. Navodno je zbog te
prijave suspendiran, a danas ga u jednom listu naširoko
brani Slavko Goldstein, kojemu se Gašparac obratio. Čitamo i
ovu rečenicu: “Obećao sam mu da ću mu pomoći da bude primljen
na razgovor kod najviših predstavnika vlasti...”
Dakle, svi vi koji ste nečim nezadovoljni, a kao do lanjskog snijega
držite do laži o nezavisnoj policiji, sudstvu i nemiješanju
vlasti i politike u poslove za koje po zakonu nije nadležna, javite se
Goldsteinu ne bi li vam u boljševičkom stilu omogućio
zaštitu “najviših predstavnika
vlasti”. Evo, recimo, ja sam podnio desetak prijava protiv
slavljenja Tita koje u stotina tisuća stanovnika ove zemlje budi
uspomene na stotine tisuća poubijanih Hrvata i na pola stoljeća
represije provođene po uzorima fašističkim, nacističkim i
boljševičkim, a pri tome je i mojim prijavama primjer
Goldsteina išao na ruku jer ima bogato
antifašističko iskustvo.
ČETVRTAK
12.6.
Udba
jučer, Udba danas
Koliko su zapravo Carla del Ponte i haaško tužiteljstvo
imali lak posao, pokazuje i najnoviji primjer denunciranja jednog
poznatog ratnika. U jeku nogometne navijačke groznice neki mediji već
tjednima navijaju za kazneni progon admirala Davora Domazeta
Loše, koji bi se, na osnovi dokumentacije iz Haaga, trebao
provesti u Hrvatskoj. I ponavlja se ista metoda: kad je u vrijeme
“akcijskog plana” trebalo opravdati uhićenje
Gotovine, iz Pariza su donesene laži o njegovu kriminalu u Francuskoj,
koje su poslije opovrgnute. Kad je narodu koji je gledao odlazak
hrvatskih generala iz BiH u Haag trebalo malo olakšati
dušu, objavljivani su tekstovi o njihovu ratnom
profiterstvu, koji su otprilike poručivali da su dobili što
su zaslužili. Da bi se što više ocrnilo i
Lošu, za kojeg očito nema nikakvih drugih dokaza, vadi se
njegovo navodno priznanje da je imao obavijest iz JNA kako će biti
bombardirani Banski dvori, ali je šutio.
“Uvjerljiv” je svjedok o tom
“izdajničkom” činu čovjek koji ga je
saslušavo – Josip Perković, sinonim za zločine
Udbe nad Hrvatima u komunizmu. Udba jučer, Udba danas.
PETAK
13.6.
U
“djelu Sotone” nađite Boga
U jednom tjedniku s današnjim datumom nastavlja se spor o
izjavi negdašnjeg vodećeg vatikanskog egzorcista Andreje
Gemme da je Međugorje “djelo Sotone”. Sada se Gemma
brani tako što kaže da je samo ponovio tvrdnje mostarskog
biskupa Ratka Perića. Možda su Gemma i Perić u pravu, ali samo utoliko
ukoliko se i za Crkvu može reći da u njoj prste ima Sotona. Svoje prste
Sotona je imao, a moguće i sad ima i u samom Vatikanu, gdje bi mu se
zacijelo bilo najdraže nastaniti, pa makar i u nekoj garsonijeri.
Napokon, nema li u svakom od nas nešto sotonskoga!? Bio sam
nekoliko puta u Međugorju i gledao mnoštvo tih lica iz kojih
su zračili vjera i dobrota. Pa preporučujem: makar Perić i Gemma bili u
pravu, otiđite u Međugorje i u tom mjestu koje je “djelo
Sotone” nađite Boga!
TJEDNA INVENTURA
