Nije lako u Hrvatskoj objasniti značenje upravo objavljenog podatka da su banke u prvoj polovici ove godine ostvarile 40 posto manju dobit nego u istom lanjskom razdoblju, odnosno da im je dobit pala na razinu 2002. godine. Nije lako iz dva razloga. Prvo, zato što je posljednjih godina stvorena jedna užasno negativna atmosfera oko bankovnog sektora, krajnje neprimjerena stanju u hrvatskom bankarstvu. I drugo, zato što malo tko, pogotovu među bukačima, razumije što banke zapravo rade i kako zarađuju.
Što banke rade? Pretpostavimo da netko uzgaja krumpir, troši i razmjenjuje ga za sve što mu treba za život. I, na sreću, proizvede i višak, koji ne može potrošiti. Može ga baciti, može ga – kako se nekad radilo na selu – zakopati u zemlju za sljedeću godinu, uz rizik da barem djelomično istrune. Taj se višak sljedeće godine može zasijati, kod istog seljaka ili kod nekog čija je zemlja plodnija, a on se više brine. Banke upravo to rade: viškove plasiraju ondje gdje će dati najbolje rezultate. To rade tako da se međusobno natječu. Banke su neka vrsta organizatora, menadžera cjelokupnog gospodarstva. Bilo da je zemlja resursima bogata ili siromašna, što su banke uspješnije u organizaciji gospodarstva, to su im zarade veće.
Bankarstvo je djelatnost kao i druge – kao trgovina, koja također omogućava uspješniju alokaciju proizvoda, kao proizvodnja alata ili softvera koji također omogućavaju uzgajivačima krumpira da budu uspješniji. Ni banke ne stvaraju novac ni iz čega, kako se često pogrešno tvrdi. Zarađuju na prodaji usluga koje isporučuju. Što su im zarade veće, to znači da su bolje prodale svoje usluge i da su resursi bolje iskorišteni. Pad dobiti banaka govori o lošem iskorištavanju ljudskih (znanje, radne navike) i prirodnih resursa, za što mogu biti krive tvrtke (uzgajivač krumpira), same banke, ili je uspješno usmjeravanje viškova (štednje) onemogućeno.
U posljednjih dvadesetak godina bankovni je sektor bio među najuspješnijima u Hrvatskoj. Konkurencija među bankama, prema pozitivnim pokazateljima, jača je nego u gotovo svim drugim sektorima, banke su se u posljednjih dva desetljeća tehnološki usavršile više nego gotovo ijedan sektor, bankovni su kadrovi među najobrazovanijima, banke su potpuno uklopljene u međunarodno gospodarstvo. Kada je prije koju godinu proračun došao u gotovo bezizlaznu krizu, koja je prijetila potapanjem i svih koji rade s državom, a kojih nije malo, kvaliteta i snaga bankovnog sektora omogućila je da se nastavi dalje. Slično je i s tisućama poduzeća koja su, primjerice, ušla u predstečajnu nagodbu, a i s tisućama građana. Svih ovih pet godina krize bankovni im je sektor u većini otvarao priliku da se reorganiziraju i počnu novo uspješnije poslovanje. Iako je hrvatsko gospodarstvo po dubini pada odmah iza grčkoga, banke su se pokazale među najizdržljivijima na svijetu.
Unatoč tome banke su sve to vrijeme na udaru. Najviše od onih koji nemaju pojma što i kako banke rade. Počeli su sindikati tražeći bankovne viškove kao da bi ih oni ili netko drugi bolje iskoristio. Posljedica je to prevladavajućeg instinkta da se redistribuira, a ne da se stvara. Banke viškove usmjeravaju u proizvodnju. U posljednjih deset godina dvije trećine bankovnih profita je reinvestirano, a i isplaćeni dio završio je uglavnom u investicijama u Hrvatskoj. Udare su nastavile civilne udruge, političari, a ni zakonodavci i regulatori nisu se suzdržavali. Redistribucija umjesto stvaranja.
Sad imamo to što imamo. Prije svega, na bolan način raspada se iluzija da banke mogu proizvesti novac ni iz čega i da uvijek mogu financirati promašaje u državnom ili privatnom sektoru. Troše se bankovni profiti, posljednje rezerve u hrvatskom gospodarstvu koje su mu kupovale vrijeme za reorganizaciju. Loši krediti probili su granicu od 15 posto. U sektoru poduzeća su na 27 posto, što znači da banke imaju teškoće s povratom više od četvrtine kredita poduzećima.
Napokon, valja završiti s komentarom prve popularne reakcije na vijest o drastičnom padu bankovnih profita. Ona kaže da su smanjene zarade bankara jedina posljedica, da to na druge nema utjecaja. To je zato što u Hrvatskoj malo ljudi zna što banke rade, ali puno ih želi određivati što i kako da rade.
*autor je direktor i glavni urednik časopisa Banka
