Dvije velebne sportske dvorane koje su za potrebe Svjetskog rukometnog
prvenstva izgrađene u Zagrebu i Splitu još su jedanput potvrdile da
postoje dvije Hrvatske. Prvu Hrvatsku čini manjina koja je iznad
zakona, dok se na drugoj, većinskoj, Hrvatskoj vježba pravna država.
Nije problemu u tome što se na većini primjenjuju zakoni, jer je to
valjda jedino ispravno, nego je problem u tome što se polako navikavamo
da i u današnje vrijeme postoje ljudi i grupe koji su izvan zakona.
U ovom slučaju Spaladium arena i političko-poslovni lobi koji stoji iza
nje pripada onoj Hrvatskoj koja je iznad zakona. Jer da nije tako, onda
splitska dvorane ne bi tek tako dobila trajnu uporabnu dozvolu. Nije
baš uobičajeno da tribine počinju popuštati već na prvoj utakmici na
kojoj se malo žešće navija i skače.
“Struka” je trebala sve detaljno provjeriti prije nego što je dala
zeleno svjetlo. Teško je povjerovati da nije vidjela da nešto nije bilo
u redu. Prije će biti da je “struka” na mig politike malo zažmirila na
jedno oko. Investitori i graditelji Spaladium arene imaju odlične veze
u gradu i državi, pa se, po onoj Titovoj, ne moraju držati zakona i
pravila kao pijan plota (ili tribine).
Graditelji zagrebačke Arene, premda i oni vrlo moćni i utjecajni,
nemaju tako zaokružene veze. Stoga su bili “prisiljeni” zadovoljiti
brojne pisane i nepisane propise.
Dok u Splitu “struka”, da se poslužim biblijskim jezikom, nije vidjela
brvno, u Zagrebu je svim silama pokušala pronaći trun. Zagrebačka arena
dobila je samo privremenu dozvolu navodno zbog nedovoljno dobre statike
krova. Iako je odluka možda i opravdana, čisto sumnjam da bi se to
dogodilo da Arenu Zagreb nije gradio političko-poslovni lobi koji je
izravan konkurent Institutu građevinarstva Hrvatske i njegovim
saveznicima.
Dobivanje uporabnih dozvola samo je dobar primjer onoga što polako
izjeda hrvatsko društvo. Nije, naime, ništa bolje u zdravstvu,
pravosuđu, policiji... Državno odvjetništvo i sudstvo dobro paze koliko
daleko mogu ići. Pa će tako “zaboraviti” neke afere koje bi mogle
očešati najmoćnije ljude u državi, ali su zato uvijek spremni izvući
nešto iz ormara kad je politički i društveno oportuno da se nekoga
nagazi.
U suprotnom bi se i afera Brodosplit počela napokon raspletati. Sjetimo
se samo povlastica koje su mimo zakona uživali neki utjecajni
osuđenici. Slično je i s policijom. Ministar Karamarko najavio je da će
smijeniti neke ključne policajce, ali je odjedanput prestao o tome
govoriti kad su on i ravnatelj Faber dobili po prstima od premijera.
U POVODU
