Neki mi je dan na rivi u Farosu (Starome Gradu) zazvonio mobitel. Nazvao prijatelj. Veza je bila dobra, ali sam zbog žamora morao malo podići glas.
I baš kad sam, u kontekstu koji je bio jasan samo meni i onome s kim sam razgovarao, izgovorio kratku rečenicu "Ne želim pisati nekrolog Feralu", kraj mene se našao čovjek koji mi je, čuvši što sam rekao, dobacio "Ali Feral nije mrtav"! I pritom podigao prst. Nisam mu, dakako, ništa odgovorio, a njime se ne bih bavio ni sada da mi nije dao izvrstan šlagvort za ovaj uskličnik o odnosu Hrvata prema činjenicama.
Spomenute su novine jednostavno prestale izlaziti, same su to objavile, nestale su iz prodavaonica, nema ih više. I to bi bila činjenica. Da činjenica! Kakva činjenica, kad je i slučajni prolaznik starogradskom rivom dok ja razgovaram s prijateljem uvjeren da dotične novine nisu mrtve. Činjenice pripadaju zbilji, no što s tim kad veći dio zbilje zapremaju mitovi, izmišljotine, fame, vjerovanja, ideološke predrasude, iracionalnosti, naravno, i loše namjere, ali i obične prijesne laži.
Kako da s nekim tko ne prizanaje da novine koje su prestale izlaziti uistinu više ne izlaze, raspravljate, recimo, o razlozima propasti tih novina, o njihovu nekadašnjem profilu ili bilo čemu drugom? Nikako. Osim ako ne živite u Hrvatskoj. Ovdje se, dapače, većina javnih razgovora i vodi na osnovi negiranja golih činjenica. Nigdje fakti nisu na tako niskoj cijeni kao kod nas.
Primjerice, već se dvadeset godina do posljednjeg zakutka naših medijskih katakomba razglaba o tome tko je veća (pozitivnija, zaslužnija, časnija) povijesna ličnost: Josip Broz ili Franjo Tuđman? A da se gotovo nikad u obzir ne uzimaju bilo kakve zbiljske činjenice! Evo, nije li činjenica da je Brozov jugoslavenski režim od prvog do posljednjeg dana bio nedemokratski, a da je Tuđmanova Hrvatska stvorena kao demokratska država i da je takva i danas?
Nije li činjenica da je Broz bio diktator po uzoru na Mussolinija, Staljina i Antu Pavelića, da je dopuštao samo jednu političku partiju - svoju, da je ukinuo slobodu govora i okupljanja i da se brutalno obračunavao s političkim protivnicima i njima punio svoje brojne kazamate? A Tuđman? Uveo je višestranačje, imao je jaku političku oporbu, nikome u medijima koji su ga neprekidno šamarali nije pala vlas s glave, a u zatvorima nije bilo ni jednog političkog zatvorenika. I, sad, Tito je, svim tim činjenicama usprkos, u mitologiji koja je nametnuta hrvatskom javnom životu simpatičan državnik svjetskih vidika, a Tuđman balkanski mračnjak!
Izvrsna njemačka književnica Marica Bodrožić napisala je knjigu "Tito je mrtav". Ovdje se ta knjiga tretira kao čista fantastika, jer je na svakoj hrvatskoj rivi dobro poznato da Tito nije mrtav.
