Kad svećenici pokušavaju biti arhitekti, a arhitekti svećenici, onda
krajnji proizvod ne može biti dobar. To se sad događa upravo na
primjeru spornog izmijenjenog projekta Crkve hrvatskih mučenika u
Udbini, koji nije izazvao samo sporove između crkvenih ljudi i
arhitekata nego čak i unutarcrkvena trvenja. Ona su toliko daleko
otišla da su se među sobom zbog toga čak porječkali i neki biskupi.
Unatoč svemu, gospićko-senjski biskup Mile Bogović ne odustaje od svoga
nauma, koji mnogi nazivaju čak “nacionalnom sramotom”.
Stručnjaci kažu da je svaka arhitektura odraz vremena. Bogovićev
projekt pak to zasigurno nije. On je spoj “nacionalne ideje” i
“nacionalnog stila” ranog srednjeg vijeka, koji se prepoznaje u
kopiranju starohrvatske arhitekture. Tako bi udbinska crkva trebala
biti hipertrofirana kopija Sv. Križa u Ninu, u čijoj bi sredini bila
Višeslavova krstionica, s vitrajima i glagoljičkim slovom A. To su sve
zanimljivi detalji, no ova bi cjelina više odgovarala 19. st. ili prvim
desetljećima 20. st., kada su se, u traganju za “nacionalnim stilom” u
arhitekturi, kao inspiracija koristile starohrvatske i bizantske crkve.
Najbolji primjeri za to su crkva sv. Blaža u Zagrebu ili franjevačka
crkva u Makarskoj. No posve je neprimjereno raditi takvu crkvu u 21.
st., nakon kasnijeg razvoja hrvatske arhitekture. Ako već gradimo nešto
što bi trebalo pokazivati nacionalni ponos, a ne nacionalnu sramotu,
onda bi to trebala slijediti i arhitektura. Bila bi to crkva koja će
svojim izričajem biti suvremena, dijete našeg vremena i zemlje koja ima
odškolovane generacije arhitekata. U moru loše crkvene arhitekture ima
i dobrih primjera: crkva sv. Pavla Apostola u zagrebačkom Retkovcu, Sv.
Nikola Putnik u Puli, Gospa od Karmela na Okitu, crkva Uznesenja
Blažene Djevice Marije u Škabrnji... Među njima je mogao biti i projekt
Nikole Bašića, koji je biskup Bogović odbacio.
Ako se pak inzistira na dijalogu s prošlošću, treba svakako istaknuti
istoimenu Crkvu hrvatskih mučenika u Thompsonovim Čavoglavama koja
govori o visokoj likovnoj kulturi. To je suvremena crkva koja koristi
kamen i pojedine tradicionalne forme, ali ih kreativno sintetizira u
jedinstven, osobit spoj. I ona se poziva na starohrvatsko doba i forme,
ali ih prerađuje u novu, suvremenu cjelinu.
Zaista je čudno da biskup Bogović inzistira na neprimjerenom projektu,
ali još više iznenađuje da mu se u tome javno nitko ne suprotstavlja,
osim “tvrdoglavih” pojedinaca. Ili su se svi pomirili s novom
“nacionalnom sramotom”? Za čiji račun? Doista, je li i Crkva “u banani”?
U POVODU
