Tanak, tanji, najtanji: u trgovini elektroničkim uređajima sve mora biti što tanje i što lakše - mobiteli, tableti, prijenosnici... Ali to ima svoju cijenu: takvi uređaji se jedva uopće mogu otvoriti, a kamoli popraviti. "U novim uređajima su baterije najčešće zalijepljene, baš kao i ekrani gdje ljepilo onda služi i kao brtvilo za vodu. Lijepljenje je za proizvođače i kompromis za dizajn, a lijepiti je u proizvodnji i jeftinije. U dizajniranju proizvoda mogućnost popravljanja u pravilu nema prioritet, ali na primjer tanak dizajn ima. A to se teško može realizirati ako negdje trebaju biti vijci", objašnjava Dorothea Kessler.
Ona je zadužena za odnose s javnošću kod iFixit iz Stuttgarta. To je zapravo virtualna zajednica koja okuplja preko milijun ljubitelja tehnike diljem svijeta i koji su se ujedinili u zahtjevu da mogu i popraviti uređaj kojeg su kupili, piše Deutsche Welle.
Gdje se to otvara?
A ta mreža je izuzetno aktivna: jedva da se negdje u svijetu pojavi neki novi uređaj, netko se već obrušio na njega i pokušao ga je rastaviti i - što je još važnije, ponovo ga sastaviti i natjerati da opet radi. Za mogućnost popravka dijele bodove od 1 do 10. Fairphones drugog i trećeg naraštaja imaju maksimalni broj bodova jer to su uređaji pri čijoj je proizvodnji posebno vođena briga o ekologiji i koji ne završe u smeću kratko vrijeme nakon kupnje.
Ali bodovi se inače brzo gube: za komponente koje se ne mogu rastaviti nego se mora kupiti čitav dio, za baterije ili staklene poklopce koji su zalijepljeni... Ili čak ako i uređaj ima vijke, proizvođači su upravo nevjerojatno maštoviti pa stavljaju vijke koji se mogu odviti samo specijalnim alatima - ako uopće. Sve to košta bodova.
"Takvim indeksom želimo upozoriti na nužnost mogućnosti popravka u jednom gospodarskom sustavu koji bi bio održiv za okoliš. A to je onda i pomoć u odluci za kupnju tog proizvoda", objašnjava Dorothea Kassler.
Uređaje koji se lako popravljaju nije lako naći u trgovini. Upravo su najpopularniji proizvodi i mobiteli u pravilu noćna mora za onoga tko ih želi popraviti ako bude problema. Da, oni svi jesu izuzetno tanki, ali jedva da koji uopće ima negdje neki vijak koji se može odviti i onda otvoriti uređaj.
Niti ljepila nisu tek obična ljepila
No tehnologija lijepljenja nije samo način da vas proizvođači tjeraju kupiti novi uređaj. Nova ljepila su veoma daleko od onoga što inače kupujete u papirnici i imaju svojstva kakva ni ne slutite, objašnjava Matthias Stollberg iz tvrtke Delo. To je njemački proizvođač specijalnih ljepila koji drži i svjetski rekord ljepilom iz svog asortimana: zalijepljena površina od 3,5 četvornih centimetara je nakon toga na dizalici držala čitav kamion natovaren teretom ukupne težine 17,5 tona.
"Naše mušterije su dosad prije svega polagale pažnju na čvrstoću spoja", objašnjava ovaj stručnjak za ljepila. "Slučajno odljepljivanje se jednostavno ne smije dogoditi. Ali često ljepilo mora ispunjavati i druge osobine. Na primjer da provodi struju ili da bude prozirno. Sad ako još tražite da se to ljepilo može i odlijepiti, to je već kvadratura kruga."
Ipak, o tome se već razgovara, ali samo za veće dijelove kao što su ekrani ili baterije. Ali ne i za sitnije dijelove: na primjer, kamera u mobitelu je zalijepljena, ali na 30 točaka što su i kontakti s matičnom pločom.
Ipak, tvrtka Delo iz Windacha kod Münchena radi na ljepilu koje će biti pogodno za popravljanje. No tu su veoma oštre granice: najlakše bi bilo napraviti ljepilo koje se može mehanički odstraniti, možda staviti tanku žicu slično kao kod pakovanja cigareta ili keksa u celofanu. Još bolje bi bilo to povezati s grijanjem da se ljepilo opet pretvori u tekućinu. Ali to može funkcionirati samo kod kućišta od metala ili stakla jer bi se inače kod plastike sve rastopilo.
"Tajna" tehnologija
Trikova, kako i ljepilo učiniti podesnim za popravak može biti još mnogo: voda, kiselina, otapala, ultravioletno ili infracrveno svjetlo, laser, ultrazvuk... Ali s izuzetkom najobičnijih tekućina, tko ima ultrazvuk u svojoj kutiji s alatom? I opet smo na početku kod mogućnosti lakog popravljanja.
A kod toga sve češće više nisu problem dizajn i kućište, nego u iFixitu upozoravaju i na novi software kojeg se instalira u uređaje. "Često se prestane nuditi update za vaš uređaj već nakon nekoliko godina ili popravci vode ograničavanju mogućnosti instaliranog programa kao što je to kod novog iPhonea 12. Time mnogi mobiteli postaju neupotrebljivi, makar funkcioniraju besprijekorno ili se mogu popraviti."
Još češći problem jest što se proizvođači sakrivaju iza svoje "tehnologije" pa ni ne žele otkriti kako se nešto uopće može popraviti. A ako se i može, onda samo s dijelovima istog proizvođača - koji su često skuplji nego čitav novi uređaj. I sve to opet u pravilu samo u ovlaštenim servisima koji uopće imaju dijagnostičke uređaje, specijalne alate - a onda izdaju i paprene račune. Sam svoj majstor ili običan majstor tu nemaju nikakvih šansi.
Stiže pomoć države
iFixit je uvjeren kako svatko, tko je svojim novcem platio novi uređaj, onda i sam mora moći odlučiti hoće li on završiti u smeću ili će ga popravljati dok može. Zato na internetu objavljuju besplatna uputstva za popravke koje su sročili entuzijasti negdje u svijetu, često uz fotografije i filmove kako se što radi i koji je alat potreban. Već postoji oko 70.000 takvih uputstava za različite uređaje i na raznim jezicima. Platforma se financira između ostalog prodajom kompleta alata koje su sami razvili i rezervnih dijelova.
Ipak, to ubrzo više neće biti tek bitka između moćnih svjetskih koncerna i skupine entuzijasta koji žele moći popraviti svoj uređaj. Thomas Ebert iz njemačkog Ureda za zaštitu okoliša također misli kako se to ne može tek prepustiti tržištu: već se radi na studiji kako trebaju izgledati mobiteli i tableti koji bi zadovoljavali ekološke zahtjeve popravka i to bi trebala biti osnova za moguću smjernicu EU-a o tom pitanju. Jer i Europska komisija je u svom akcijskom planu navela "pravo na popravak" kao dio održivog razvoja gospodarstva.
Francuska je već otišla korak dalje: od početka sljedeće godine tamo će svi električni i elektronski uređaji imati simbol odvijača i skalu od 0 do 10 što će označavati kako lako se taj uređaj može i popraviti. Eberts nije siguran kad će takve oznake postati obveza i za čitavo tržište EU-a.
Mobiteli nisu igracke. Vecina mobitela sadrzi jako skupe kemijske elemente kao sto su paladij, zlato, srebro ali i toksicne elemente i spojeve kao sto su: arsen, litij, kobalt, olovo, kositar, indij kositreni oksid itd. Na jednom portalu nasao sam dada mobitel sadrzava 35 kemijskih elemenata. Vise od 70% ukupnog otpada na odlagalistima sastoji se od elektronike. Zato razmislite gdje ide vas stari mobitel kada kupujete novi.