Bez sumnje, nakon smrti Stephena Hawkinga, Neil deGrasse Tyson najutjecajniji je svjetski popularizator znanosti. Tu je još i sjajni Hashem Al-Ghaili koji je znanost svojim videouracima uspio približiti najširim masama o čemu govori i njegova praćenost na društvenim mrežama, no s Neilom deGrasseom Tysonom stvar je ponešto drugačija.
Prije svega, on je i sam znanstvenik, dapače astrofizičar poput Hawkinga, koji se školovao na Harvardu i Sveučilištu Columbia. No pokazao je izniman talent na još dvije strane, deGrasse Tyson majstor je klasičnih medija, odličan je pisac te talentirani televizijski prezenter. A pogotovo je televizija, kao što znamo, i dalje najpotentniji medij za postizanje nečije popularnosti. DeGrasse Tyson to je spoznao na one dobre, najbolje načine, jer promovirati znanost najplemenitiji je javni poziv, ali i na one druge, u duhu vremena.
I on je bio na dugoj listi poznatih ljudi kojima su imputirani seksualni prekršaji, no optužbe protiv njega ipak su odbačene. Tako je američki astrofizičar i dalje među najvjerodostojnijima. Takva popularnost posljedično izaziva i veliku praćenost na društvenim mrežama koju je ovaj znanstveni promotor ponovo iskoristio na onaj najbolji način – kao sredstvo za popularizaciju znanosti. Jer, on je uzeo najbolje od pisama koja je dobivao od čitatelja, njihove komentare, što se sve znalo pretvoriti u dugotrajne prepiske, te ih uobličio u knjigu koja je u svojem originalu izašla 2017. godine, a zahvaljujući izdavačkoj kući Znanje, sada “Pisma jednog astrofizičara” možemo čitati i na hrvatskom.
Koliko je to sjajno, morate prije svega provjeriti sami čitajući stotinjak najzanimljivijih prepiski s pratiteljima prikupljenih u 20 godina koje je Neil deGrasse Tyson objavio u ovoj knjizi. Jer kroz njih on na svoj karakteristični, lako razumljiv način odgovara na pitanja o znanosti, filozofiji, vjeri pa i pojedincu i društvu. Krenimo odmah, kako bi se ono reklo, “u glavu”, s pitanjima o dokazima, onima da postoji Bog te dokazima koji osporavaju negatore znanosti.
Polemike s pratiteljima
Stanoviti Andrew McLemore 2008. godine počeo je dugu prepisku s astrofizičarom o tome koji bi bio izravan dokaz kojim bi se skeptika moglo uvjeriti da Bog doista postoji. Umjesto tog dokaza, DeGrasse Tyson je, očekivano, ponudio dostupne dokaze, a to su oni koji ne govore u korist postojanja Boga (u jednom drugom pismu ipak diplomatski kaže kako ne zna postoji li Bog).
“Kako bi bilo da ljudi mole za mir pa da svi ratovi zauvijek prestanu? A da se dobre stvari događaju isključivo dobrim ljudima, a loše isključivo lošima? A što biste rekli na potres, poput onoga koji je 1755. godine pogodio Lisabon na Sve svete, kad su svi bili u crkvama, pa da ubije samo one koji nisu u crkvama, a ne desetke tisuća ljudi u njima, što se, zapravo, dogodilo toga kobnog jutra?“ Takvi bi događaji sigurno potaknuli ozbiljne (znanstvene) rasprave o postojanju Boga i kako se on odnosi prema onima koji ga štuju, za razliku od onih koji to ne čine, dio je astrofizičarova odgovora koji bi u široj raspravi zasigurno potaknuo vjernike da dokazuju kako se Boga ne može gledati na tako izravan način, no teško je sporiti ovakvo DeGrasseovo plastično ali izravno stajalište.
Rasprava se iste godine rasplamsala jer ga je neki Roger prozvao drskim lažovom govoreći protiv onih otkrića koja su u sukobu s biblijskim izjavama o evoluciji i starosti fizikalnog svemira. Nakon što je odlučio da bijesnog čitatelja ne blokira, nego da mu ipak objasni nedoumice, počeo mu je tumačiti da doista postoje metode kojima je moguće doći do starosti i svemirskih objekata, pa i Sunca – nešto više od 4,5 milijardi godina. I to je nesporno pa je tu za protivnike dosadašnjih znanstvenih spoznaja o nastanku svemira malo prostora. Ono gdje su diskusije obično puno dinamičnije jest evolucija.
“Pitate nadalje, ako su se ljudi razvili od čovjekolikih majmuna, zašto su se oni prestali razvijati. Evoluciju pokreće prirodni odabir. A evolucija se zbiva posvuda oko nas. Bez prestanka. Najbolje se vidi u vrsta s brzim reprodukcijskim ciklusom, u kojem se varijacije mogu odabrati i prepoznati u vremenskom mjerilu kraćem od ljudskog života. Bakterijska grana stabla života je golema. S varijacijama mnogo veća nego u, primjerice, kralježnjaka.
Među bakterijama, baš kao i virusima, nove vrste viđamo stalno. Neke od poznatijih su svinjska gripa, AIDS i legionarska bolest. Te bolesti nisu postojale u prirodi dok nisu mutirale iz prethodnih oblika i postale nove vrste koje mogu zaraziti život koji im prethodno nije bio dostupan”, objasnio je dotaknuvši se i vrsta koje se nisu mijenjale stotinama milijuna godina, jer te vrste nisu imale poticaja za promjene, a onda naglašavajući kako “mi dijelimo više od 90 posto DNK sa svim sisavcima, uključujući miševe”. Ostalo je dokazati kako čimpanze i mi, zapravo, i nismo toliko različiti.
– Među sisavcima na stablu života postoji ogranak koji sadržava primate, primjerice, lemure, majmune i čovjekolike majmune. Obično se misli da su se ljudi razvili od majmuna. Ali to nije točno. Svi imamo zajedničkog pretka. Nama najbliži čovjekoliki majmun je čimpanza. Drugim riječima, čimpanze i ljudi imaju razmjerno nedavnoga zajedničkog pretka. Kako biste mogli zaključiti iz te informacije, mi smo, zapravo, genetski bliži čimpanzama nego bilo kojoj drugoj životinji na svijetu. Suprotno vašoj izjavi da su čimpanze i ljudi posve različiti, čimpanzama i ljudima zajednički su svi mišići i sve kosti”, napisao je znanstvenik. Je li Rogera uvjerio, ne znamo, no ono što je sasvim sigurno jest da, iako će mnogima od vas ove rečenice zvučati previše poznato, odnosno da im neće donijeti ništa novoga, upravo smo se u ovoj pandemiji uvjerili koliko je onih kojima se ovako nešto mora ponavljati još nebrojeno puta. I zato je ova knjiga doista neobično važna te je dobro da je prevedena i na hrvatski jezik. No govori li nam onda Neil deGrasse Tyson da se vjernik ne može biti ako ste znanstvenik ili čak ako vjerujete u znanost. Ne, ne govori.
U pitanju koje mu je poslala Ingrid, majka jednog židovskog dječaka koji ne želi u školu s vjerskim odgojem jer on vjeruje u znanost i smatra da su biblijske priče neistinite, izrazila je svoju nedoumicu kako pomiriti vjeru i znanost.
“Kad čitamo bajke, ne procjenjujemo jesu li istinite ili ne. Umjesto toga lekcije iz njih nastojimo prenijeti u svoje viđenje života. Ne samo to. Židovi ateisti često slave vjerske blagdane jednako gorljivo kao i Židovi vjernici, sve do ostavljanja praznog stolca za Iliju za sederskim stolom i provjeravanja jesu li ulazna vrata otključana kako bi mogao slobodno ući ako se pojavi. Zašto bi to činio Židov ateist? Odgovor nije teško dati. Obredi i tradicije neke su od najjačih sila koje povezuju narode svijeta. Nedjeljni odlazak na misu za kršćane, molitva pet puta na dan za muslimane. Štovanje predaka u animističkim religijama. U svemu se tome može sudjelovati bez procjenjivanja jesu li događaji koji su utemeljili obred bili stvarni ili ne. Sudjelovanje stvara osjećaj zajedništva, koji je gotovo uvijek pridonosio vrijednosti civilizacije. Civilizaciju razara samo kad se druge tjera na slijeđenje tuđih obreda, obično uz prijetnju silom”, napisao je brižnoj majci DeGrasse Tyson.
Svemir ili zdravlje?
Iznimno intrigantno pitanje postavio je jedan Randy M. Zeitman, a radi se o izboru za intelektualno darovite, između onoga što bi takvi ljudi trebali raditi i onoga što bi oni željeli raditi. Nedoumica je g. Zeitmana zašto se toliko novca troši na istraživanja NASA-e umjesto na traženje lijeka za rak.
“Porezni novac utrošen na rak i liječenje bolesti u Americi deset puta nadmašuje ono što trošimo za svemir. Ako se u to uključe privatna/korporacijska sredstva utrošena na istraživanje i razvoj lijekova, svota je i stotinu puta veća”, već je tu dao dostatno odgovora poznati znanstvenik, no poanta tek slijedi.
“Ministarstvo obrane potroši ono što NASA potroši za cijelu godinu, ne uključujući u to veteranske povlastice. Amerika svake godine potroši više od 100 milijardi dolara za gotovinske isplate farmerima kako ne bi uzgajali usjeve. To je više od šest NASA-inih godišnjih proračuna. Ali ono što je još važnije od svega spomenutog jest činjenica da doista inovativna rješenja problema ponajprije stižu od križanja disciplina. A to je križanje posve nepredvidive prirode i smjera. Navest ću nekoliko primjera iz zdravstva, ali takvih je na tisuće u svim područjima života: novi računalni algoritam za analizu slika izmišljen je kad je Hubbleov svemirski teleskop lansiran s neispravnim primarnim zrcalom.
Dok mu se optika nije popravila, primjena tog algoritma bila je najbolje što se moglo učiniti na popravljanju mutnih slika. Ali pokazalo se da je taj algoritam idealan za rano otkrivanje raka dojke i omogućava postavljanje dijagnoze mnogo prije nego što uvježbano ljudsko oko može uočiti rak”, odgovorio je navodeći kasnije kako najinovativnija rješenja problema obično stižu izvan matičnog područja – od ljudi nadahnutih drugim prioritetima.
Najpoznatiji po izjavi da zemlja nije niti ravna niti okrugla već ima oblik kruške