Kako je bilo i najavljeno lanjskog ljeta, NASA-ina sonda Parker do sada je čovječanstvo najviše približila Suncu. Parker će nam omogućiti da o izvoru života naše galaksije steknemo potpuno nove spoznaje. Parker je, naime, u stanju proći kroz Sunčevu atmosferu bez oštećenja.
Milijardu i pol dolara vrijedna sonda poletjela je prema Suncu s Cape Canaverala u Floridi krajem ljeta prošle godine sa zadatkom da napravi što je moguće više mjerenja na našoj zvijezdi. U sedam godina 24 puta obletjet će Sunce sve mu se više približavajući, a najmanja udaljenost od Sunčeve površine bit će 6,2 milijuna kilometara. Bliže je to od dosadašnjeg rekordera, njemačke sonde Helios 2, koja je Suncu prilazila 1976. godine.
Parker će tražiti odgovore na pitanja poput onoga zašto se korona, odnosno vanjski dio Sunčeve atmosfere, zagrije na milijune stupnjeva dok područje iznad površine ostaje relativno rashlađeno, temperatura je nekih 5.500 stupnjeva Celzijevih. Isto tako, tražit će se nova saznanja o Sunčevu vjetru, plazmi vrlo male gustoće koju kao struju električki nabijenih čestica kontinuirano emitira Sunce, odnosno Sunčeva korona u svim smjerovima Sunčeva sustava brzinom i do 800 km/s. Kada takva bujica krene sa Sunca prema planetima pa pogodi Zemlju, stvori se polarna aurora, ali je isto tako moguć pad satelitskih komunikacija i navigacijskih sustava.
Uočene su i neke neobične pojave – iznenadna promjena brzine vjetra toliko je snažna da mu promijeni smjer magnetskog polja. Vjetar koji se rotira oko Sunca čini to daleko brže od očekivanoga, što bi moglo značiti kako dosad prihvaćeno mišljenje da rotacija zvijezde usporava njezinim starenjem nije baš posve točno. Što znanost bude bolje razumjela pojavu Sunčeva vjetra, to će bolje moći predvidjeti njegove udare i eventualnu štetu koju bi mogao izazvati. Sasvim je očito kako je jedno proučavati Sunčev vjetar kada on stigne do Zemlje, a potpuno drugo kada ga proučavate na izvoru.
– Ako želite saznati gdje je izvor, morate otići gore i približiti se. Radi li se o nekoj rupi u površini, pukotinama? Ili postoji neki sustav Sunčevih prskalica?, pita se Stuart Bale sa Sveučilišta Berkeley u Kaliforniji za Nature.
Do sada se, također, mislilo, odnosno matematički modeli su prikazivali da se Sunčev vjetar oko Sunca kreće brzinom od nekoliko kilometara u sekundi. Međutim, sonda Parker izmjerila je kako se zapravo kreće brzinama između 35 i 50 km/s. To je nova nepoznanica za znanstvenike koji u ovom trenutku ne mogu dokučiti zašto su te brzine tako velike. No to saznanje važno je jer omogućuje znanstvenicima da sa znatno boljom preciznošću proračunaju kada bi Sunčev vjetar mogao udariti Zemlju.
Isto tako, po ovome ispada da ta pojava odnosi više energije od Sunca nego se do sada mislilo te se tako rotiranje Sunca usporava više nego što se mislilo. Ako je sve to tako, tada astronomi trebaju revidirati ideje o tome na koji način i kojom brzinom stare zvijezde u svemiru. Treba reći da ništa od toga nije konačno jer je sonda Parker do sada izbliza promotrila tek manji dio Sunca. Da bi se potvrdila ta neobično velika brzina Sunčeva vjetra, treba još promatranja. Ova prva saznanja objavljena su u četiri znanstvena rada u jednom od najuglednijih globalnih znanstvenih časopisa, Natureu.
hrpa bajki