Knjige o moru, pogotovo one domaćih autora koje bi se još i bavile Jadranskim morem, sve su rjeđe. Iako je Jadran nešto čime se volimo možda i previše hvaliti. Tako najkvalitetnija štiva o moru, pa i ona za najmlađe, dolaze iz pera stranih autora i srećom su to redovito kvalitetni uraci dopunjavani i obrađivani od strane domaćih stručnjaka. Tako je i s knjigom “More” autorice Mirande Krestovnikoff, a koju je ilustrirala Jill Calder. Prekrasno opremljena knjiga, namijenjena u prvom redu mladoj čitalačkoj publici, kako stoji u najavi knjige, vodi na putovanje kroz raznolika morska staništa nudeći obilje zanimljivih pojedinosti o biljkama i životinjama koje tamo žive.
Hrvatska recenzentica knjige je dr. sc. Maja Novosel, stručna savjetnica na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, s kojom smo razgovarali u povodu izlaska knjige “More” u hrvatskom prijevodu.
Koliko vidim, često držite predavanja za djecu o moru. Koliko djeca zapravo znaju o moru, imaju li interesa da nauče nešto više od puke činjenice da se u moru kupa?
Djeca znaju o moru onoliko koliko ih netko nauči i zainteresira. Naravno, djeca koja žive uz more znaju puno, puno više od svojih vršnjaka u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Na žalost, sve je više djece u Hrvatskoj koja NIKADA nisu bila na moru i to je, smatram, potpuno neprihvatljivo. Čak 50% teritorija naše zemlje čini more, a mi more doživljavamo kao kadu za kupanje i odličnu kanalizaciju iz koje ništa ne smrdi i ništa se više ne vidi. Jedino rješenje koje ja vidim jest obrazovanje djece. Više materijala o moru u školama, škola u prirodi na moru, radionice, natjecanja i slično. Djeca će zatim prenijeti svoja znanja na roditelje, ali naravno i na svoju djecu u budućnosti.
Razlog zašto razgovaramo knjiga je “More”, koju su napisale i ilustrirale dvije strane autorice. Iako smo pomorska zemlja, ne vidim takvih knjiga u nas. Kako to da moramo “uvoziti” takav sadržaj, a ne stvaramo ga više sami?
Knjiga “More” je zaista posebna. Ima prekrasne ilustracije i divan tekst koji na jednostavan način priča o svim morima i oceanima, različitim staništima koja u morima postoje, o karizmatskim vrstama koje ljudi vole kao npr. morskim vidrama, kitovima i dupinima, ali i o manje poznatima no vrlo bitnim, sićušnim organizmima. Knjiga “More” popularizira biologiju mora, potiče na želju za istraživanjem, ali i upozorava na sve veću prijetnju za njegovo (pa tako i naše) zdravlje zbog enormnih količina smeća koje u more bacamo. Čak je i zadnje poglavlje nazvano “Plastični ocean”. Imamo i mi dobrih i vrijednih knjiga o moru, ali svakako bi ih trebalo biti više.
Danas se riječ ‘more’ mahom povezuje s turizmom. Međutim, često se čuju priče o ugroženosti dijelova podvodnog svijeta na ovom ili onom mjestu na Jadranu. Je li se Jadransko more, odnosno naša obala promijenila na neki dramatičan način u posljednjih tridesetak godina?
Naša se obala doista dramatično mijenja. Apartmanizacija, betoniranje, nasipavanje plaža, nekontrolirano ispuštanje otpadnih voda, sve to izrazito negativno utječe na živi svijet Jadrana. Posljedice toga su dugotrajne ili nepovratne.
Vodimo li kao država dovoljno brige o našem moru, otocima i obali u kontekstu sve većih zahtjeva za profit u turizmu?
Apsolutno ne. Mi kao nacija uopće nemamo razvijenu svijest o tome da smo pomorska zemlja. Kratkotrajni je profit iznad svega, a posljedice će biti dugotrajne. Ali nije problem samo u državi nego i u nama samima. Ne možemo uvijek očekivati da netko drugi riješi probleme – mi sami, svatko od nas, moramo preuzeti odgovornost, reagirati i promijeniti svoj odnos prema prirodi. Svakoga dana.
Vidio sam neka znanstvena istraživanja koja govore o ugroženosti nekih uobičajenih jadranskih vrsta. Može li se za neke od njih doista reći da su ugrožene do mjere da im prijeti izumiranje?
Ne možemo tvrditi da nekim ugroženim vrstama u Jadranu zaista prijeti izumiranje. Međutim, znanstvenici koji istražuju najveću vrstu jadranskog školjkaša – perisku ili losturu, koja je ujedno i strogo zaštićena vrsta, pažljivo prate njeno stanje u Jadranu. Naime, periska je u Mediteranu u posljednjih nekoliko godina ozbiljno ugrožena, a ponegdje se dogodio pomor čitavih populacija. Uzrok tome su praživotinje truskovci i porast temperature mora. Naime, periske su pod stresom zbog povišene temperature mora i ne mogu se nositi s tom bolesti. Smrtnost kod zaraženih jedinki je 100 posto. Srećom, u Jadranu još nije zabilježen pomor, ali postoji mogućnost da će do njega doći.
Što je s lokacijama? S vremena na vrijeme čuje se kako je u ovom ili onom akvatoriju došlo do ozbiljnijeg narušavanja ekosustava koje je čak i nepovratno. Jeste li doista nailazili na takve slučajeve?
Problem je u tome što, kako na kopnu tako i u moru, nestaju čitava staništa – livade morskih cvjetnica, pjeskovita, stjenovita i muljevita dna. Slane močvare i estuariji isušuju se ili se reguliraju tokovi rijeka. A upravo takva uništenja najčešće su nepovratna.
Bavili ste se u svojem radu i uzgojem tune. Što mislite o takvom poduzetništvu, je li doista riječ o pozitivnoj pojavi ili tu postoji i druga strana?
Danas u komercijalnom smislu nije moguće uzgajati tune. Tune se ne uzgajaju nego tove. Mlade divlje jedinke se love, stavljaju u kaveze i tove do veličine dovoljne za prodaju. Divlje tune u Mediteranu je preostalo vrlo malo tako da taj posao i nema neku budućnost. Problem je i u lokacijama na koje se postavljaju kavezi za tov tuna, jer ako su preplitko i preblizu obali mogu uzrokovati trajna onečišćenja i pomor organizama na dnu, ali i onečišćenja obale i plaža.
Koliko su klimatske promjene utjecale na bioraznolikost u Jadranu?
Tu i tamo pojavi se informacija o pojavi neke vrste koja je neuobičajena za Jadransko more. Jadransko more se sve više zagrijava, a to omogućuje dolazak vrsta koje ovdje do prije desetak godina nisu mogle preživjeti i razmnožavati se. Manji dio takvih vrsta počinje se ubrzano razmnožavati i širiti ugrožavajući pri tom domaće vrste. Takve vrste nazivamo invazivnim, a primjer su tropske zelene alge iz roda Caulerpa.
Je li izlov ribe u Jadranskom moru doista pretjeran ili je ipak više riječ o potrebi dnevne politike da takve stvari artikulira? Koliko bi zaista doprinio zaštićeni ekološki ribolovni pojas da smo ga svojedobno uspjeli uspostaviti?
Riba u Jadranu je zaista prelovljena i ima je sve manje. Ne možemo znati koliko bi uspostava zaštićenog ribolovnog pojasa pomogla jer ga nismo proglasili. Interesantan je taj odnos ljudi prema moru i izlovu divljih vrsta u njemu. I to će se morati u nekom trenutku početi mijenjati. Tako je bilo i na kopnu, ali davno. Zamislite da, kada ogladnite, jednostavno odete u obližnju šumu i ulovite vjevericu za večeru. Ili na livadu po zeca, iza susjedove kuće. Ili po tri divlje svinje kako biste ih prodali u obližnji restoran. To je danas postalo nezamislivo. Jednako bi trebalo biti i s morem.
Koja je po vašem mišljenju vrsta u Jadranskom moru najimpresivnija, koja vas je najviše fascinirala?
Jadransko more nije more gdje često možete vidjeti velike impresivne vrste poput manti, kitova ili dupina. Po meni, u Jadranu su impresivni minijaturni organizmi poput, primjerice, sićušnih ali predivnih golih puževa, mahovnjaka i koralja. Još me jedna vrsta fascinira, a to je morska cvjetnica posidonija. Ona je nekoć živjela na kopnu, a zatim se „preselila“ pod more. I pod morem cvate, ima plodove i u jesen odbacuje lišće. Pod morem stvara guste livade koje služe kao „dječji vrtići“ gotovo svim nama ljudima važnim vrstama riba i rakova. Prekrasno je roniti kroz livade posidonije i otkrivati njezine tajne.
