Internet nije stvorio autodestruktivno ponašanje niti su samoozljeđivanje, poremećaji u prehrani i stopa samoubojstava u naglom porastu. Dapače, dugoročni trendovi pokazuju da u Velikoj Britaniji stopa samoubojstava opada. No internet mijenja način na koji se psihičke bolesti očituju i doživljavaju. Ljudi koji su postali dio tih svjetova često su mladi, izrazito im je loše i potrebna im je profesionalna zdravstvena skrb. Razlog zbog kojega mnogi pristupaju tim supkulturama leži u činjenici što one pružaju utočište kada ne postoji nijedno drugo mjesto na koje mogu otići.
Svuda su mikro Wertheri
Natpis „Žao nam je što ste došli“, koji dočekuje nove korisnike u grupi a.s.h. (one u kojima se raspravlja o samoubojstvima), često je više nego što će dobiti od lokalnog liječnika. Ljudima izuzetno godi naći se i porazgovarati sa sličnim osobama, bez osude, a to je točno ono što mnoge od tih stranica pružaju. Dobro je imati mjesto na kojem možete razgovarati s ljudima o onome što vas muči. Stranice i forumi koji umanjuju osjećaj usamljenosti mogu biti izuzetno važni kad je riječ o problemima s mentalnim zdravljem. Akademski radovi na tu temu, iako nisu jednoglasni, pokazuju kako grupe za podršku – ako ih pažljivo moderiraju – mogu pomoći oboljelima, čak ih blago usmjeriti da potraže medicinsku pomoć.
Joe Ferns, direktor za strategiju, razvoj i istraživanje u dobrotvornoj organizaciji Samaritanci, smatra kako je važno da oboljeli imaju mjesto na kojem mogu otvoreno razgovarati o samoubojstvu, samoozljeđivanju i poremećajima u prehrani. Međutim, zabrinjava ga broj nestručnih i često jako bolesnih ljudi koji ih slušaju i nude savjete i informacije. Svuda ima mikro Werthera, ljudi čija se bolest prikazuje kao nešto romantično i glamurozno, kao što je slučaj s Goetheovim junakom.
Postoji još jedna opasnost, objašnjava Joe. Na netu nikada niste sigurni kakav ćete savjet dobiti. Drugi korisnici možda vam žele pružiti podršku i razumijevanje, ali ne možete znati tko su oni. Godine 2008. devetnaestogodišnja Kanađanka Nadia pristupila je grupi a.s.h. i napisala da se osjeća suicidalno. Odgovorila joj je korisnica po imenu Cami.
Cami: Počela sam tražiti metode kako da odem budući da sam na poslu u hitnoj pomoći vidjela sve moguće načine. Ja znam što može uspjeti, a što ne i zato sam izabrala vješanje. Probala sam, da vidim boli li i koliko je brzo. Nije mi izgledalo tako strašno.
Nadia: Pa kad misliš “uhvatiti autobus”? Cami: Voljela bih uskoro. A ti? Nadia: Planiram pokušati u nedjelju. Cami: Opa! Hoćeš probati s vješanjem? Možeš li?
Nadia: Planiram skočiti. Cami: To je OK, ali većina se ljudi u zadnji čas uplaši. Ne želiš valjda napraviti užasan nered koji će drugi morati čistiti.
Nadia: Želim da izgleda kao nesretan slučaj. U ledu na rijeci ispod mosta ima pukotina. Cami: OK. Inače bih ti predložila vješanje. Nadia: Razmišljala sam da se bacim pod vlak.
Cami: Hm, da. Ako se želiš objesiti, mogle bismo zajedno, da ti ne bude tako strašno. Nadia: Ako se predomislim, možemo probati.
Cami: Dobro. Ako dogovorimo vješanje, mogu ti pomoći namjestiti kameru. Otkrila sam da je jako važan točan položaj konopca, ali o tom potom, ako dođe do toga.
Cami: Nadam se da ti barem nekako pomažem. Nadia: Da, jako mi je laknulo što mogu ovo s nekim podijeliti. Cami: Kad bismo barem mogle umrijeti sada, noćas, dok smo na miru i kod kuće :)
Nadia: Otkako sam odlučila otići ovog vikenda, osjećam se mnogo bolje... Cami: Ponedjeljak će biti moj dan. Voljela bih da je noćas. Osjećam se pomireno s tim.
Nadia: Pitam se kako će to stvarno biti. Cami: Lijepo.
Godine nagovaranja drugih
U ponedjeljak, u ranim jutarnjim satima, Nadia je rekla cimerici da ide na klizanje. Nije se vratila. Njezino tijelo pronađeno je šest tjedana kasnije. Cami, međutim, nije ispunila pakt. Cami nije ni postojala. Riječ je o sredovječnom muškarcu po imenu William Melchert-Dinkel, bolničaru, suprugu i ocu. Policija je uvjerena da je proveo nekoliko godina tražeći po internetu suicidalne ljude i da je možda kontaktirao s više od stotinu takvih diljem svijeta u pokušaju da ih nagovori na samoubojstvo. Melchert-Dinkel vjeruje da je barem petero ljudi to doista učinilo. Među njima je i Nadia.
Tijekom svoga kratkog boravka u svijetu autodestruktivnih stranica nisam otkrio izopačenu i zlobnu grupu ljudi koji žele nauditi drugima. Premda ima ljudi kao što je Melchert-Dinkel, u tim potkulturama često vlada čvrsta povezanost, uz pružanje pomoći i podrške. Uvijek su tu da vam pomognu. Slušaju, savjetuju i ohrabruju. Ako se osjećate potišteno, stranice su prirodno i lako dostupno mjesto na kojemu možete olakšati svoju usamljenost i bol. Baš zato i mogu biti tako destruktivne.
>> Ovdje se nude savjeti za najbolje samoubojstvo, a anoreksija nije opasna bolest nego stil života
