Neobična, ali nevjerojatno korisna i uspješna suradnja rezultirala je nesvakidašnjim otkrićem. Uz pomoć potražnih pasa treniranih za detekciju ljudskih ostataka arheolozi su u blizini Karlobaga pronašli grobove iz 8. st. p.n.e. To je bio prvi projekt takve vrste u Hrvatskoj, te za sada jedini uspješan u Europi.
Andrea Pintar dugi niz godina bila je glavna instruktorica HGSS-a (Hrvatske gorske službe spašavanja) i uvela standarde za licenciranje potražnih pasa. Posvetila se problematici korištenja pasa u traženju grobova i posmrtnih ostataka, osnovala Centar S-PAS, a pridružila joj se i dr. sc. Vedrana Glavaš s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Ono što je počelo kao eksperiment, osvanulo je u znanstvenom radu objavljenom u uglednom međunarodnom časopisu 'Journal of Archaeological Method and Theory'. To je prvi put da je netko znanstveno obradio rad pasa kao biodetektora u arheologiji, razradio metodologiju i postavio kriterije koji će od sada biti referentni za sve koji budu krenuli njihovim stopama.
Svaki stručni znanstveni rad prije objavljivanja mora proći proces u kojem ga stručnjaci relevantni za temu i sadržaj analiziraju, iznesu svoj sud je li pogodan za objavljivanje u časopisu, daju sugestije, traže odgovore. Tek tada rad kreće u postupak objavljivanja. Kako se osjećate sada kada ste postale reference? Može li se reći da ste vi sada influencerice u znanosti?
GLAVAŠ: Pa možemo se mi sada smijati kada je sve gotovo, ali da - postavile smo metodologiju i kriterije, namučile smo se i natezale.
PINTAR: Što jedna s drugom, što s ocjenjivačima. Teško je pisati tako nešto kad nema puno referenci, kad krčiš teren. Vedrana je na to navikla, ali meni je bilo muka od pisanja, iako mi je drago da mi je dala taj impetus - ili kolokvijalno „vritnjak"- koji me pokrenuo. S obzirom na to da je riječ o kombinaciji dviju znanstvenih disciplina, mi smo imali čak četiri stručnjaka koji su nam postavljali pitanja i kritizirali rad. Pitali su nas i zašto smo koristili „samo" 4 potražna psa! Većina zemalja u Europi - ako uopće ima potražne pse za ljudske ostatke, ima maksimalno 2 psa u cijeloj državi. Samo Amerikanci imaju puno tako obučenih pasa, zato sam i bila na obuci na tzv. "farmi tijela" Sveučilišta Western Carolina gdje sam završila drugi stupanj školovanja za instruktoricu pasa za detekciju ljudskih ostataka, zajedno s agentima FBI.
GLAVAŠ: Bilo je i pitanja u stilu - kako ste dopremali pse na teren? Ali svaka kritika, pitanje i sugestija je sada ugrađena u rad, tako da smo jako zadovoljne. Andrea je sad konačno bila prisiljena opisati metodu kojom je pse školovala - a to je njezina vlastita metoda, razvijena na temelju svega naučenog i pročitanog te višegodišnjeg iskustva u radu sa psima, i to baš na arheološkim nalazištima. Mi od prvog susreta surađujemo, psi su prisutni svake sezone na različitim istraživanjima koje vodim. U Karlobagu iskopavanje i dalje traje, a iskapamo upravo ona područja na koje su nas psi naputili. Od 2015.širimo sondu prema pasjim instrukcijama!
Osim što su Panda, Arwen, Mali, Pepper i novopridošlica Coffee prvi hrvatski psi-arheolozi, Vedrana je prva hrvatska arheologinja koja radi i na kriminalističkim slučajevima?
GLAVAŠ: Većinom im pružam potporu digitalnom obradom podataka, kartiranjem, analizom zračnih snimaka - ukratko računalnim dijelom priče. Metodologija istraživanja je jednaka, neovisno o starosti - bilo da se radi o pretpovijesnom grobu ili ubojstvu od prije par godina.
PINTAR: Uglavnom se radi o tzv. „hladnim slučajevima", starim dvije ili više godina, zločini u Njemačkoj ne odlaze u zastaru. Vedrana je odlična u dokumentiranju, precizna je, odlično radi s Geografskim informacijskim sustavom (GIS), a na kraju svakog slučaja ili istraživanja klijentu podnosi izvještaj o tome gdje su sve psi bili, koja je bila temperatura, nadmorska visina, sve je kartirano. Ako neki istražitelj za dvije, pet ili 10 godina ponovno otvori taj slučaj, zna što je sve napravljeno, gdje i kako, kojim metodama. Osim podataka koje automatski bilježe posebno osmišljeni GPS uređaji pričvršćeni na pasje orme, Chris i Vedrana upravljaju i dronovima. I Vedrana je tamo ako forenzičari krenu nešto kopati, stoji sa strane i ponekad mi šapne: „Vidiš kako se to radi?" Ove godine obradili smo četiri kriminalistička slučaja i dva tjedna arheoloških iskopavanja u Njemačkoj.
GLAVAŠ: Ja nisam baš svaki put s njima, budući da sam asistentica na Fakultetu u Zadru, gdje predajem metodologiju i to upravo neinvazivnih arheoloških istraživanja pa ne stižem sve zbog predavanja. Što se tiče arheoloških istraživanja u Njemačkoj, već dvije godine surađujemo s Uredom za zaštitu spomenika i arheologiju u Halleu. Oni su prvi prepoznali naš projekt, a riječ je o širem prostoru oko jednog rudnika gdje su se u 11. i 18. stoljeću, odigrale velike bitke. Stoga arheolozi pretpostavljaju postojanje masovnih grobnica te su nas kontaktirali u želji da otkriju te dvije masovne grobnice. Zbog nepreciznih podataka nismo našli grobnice, ali našli smo nešto bolje.
Galerija: Njemački arheolozi pronašli grobove iz brončanog doba s nakitom i posudama
Bolje? Starije?
GLAVAŠ: S time još nismo izlazili u javnost, no već drugu godinu svjedočimo da su psi u stanju naći još starije grobove nego što su našli na Drvišici, od prije 2700 godina. Ne znamo točno koliko su grobovi stari, u tijeku je analiza aktivnim ugljikom C14 pa možemo samo reći da nije riječ o stotinama, već tisućama godina! Tim je otkrićem granica pasjeg nosa pomaknuta još dublje u prošlost.
To je zbilja velika vijest!
PINTAR: Moj mozak to ne registrira, te puste tisuće godina.
GLAVAŠ: Apsolutno je velika vijest. Iako je većina arheologa fokusirana na tradicionalne metode istraživanja, mislim da je problem što u stvari ne razumiju metodološki dio, sam rad sa psima. Metode poput georadara su skupe i ne funkcioniraju na svim geološkim podlogama ili u svim okolišnim uvjetima. No miris raspada je uvijek tu. Psi su se pokazali posve pouzdanima pa se nadamo da će ovaj naš rad koji je konačno ugledao svjetlo dana (raz)uvjeriti mnoge.
PINTAR: Kad otvaraš ovakav pionirski projekt ima puno nevjernih Toma, ali i to će se promijeniti. Sad imamo i ugovor s Odjelom za Arheologiju Sveučilišta u Zadru, tako da smo kao Centar S-PAS prošle godine prvi put studentima demonstrirali rad pasa.
>> Pogledajte grobove iz brončanog doba
GLAVAŠ: Da, bili su s nama dva dana na terenu u sklopu studentske prakse. Idemo i dalje, i moji kolege arheolozi sve češće nas zovu da "pronjuškamo teren". No zasad su mišljenja još uvijek podijeljena na dvije struje, onu koju zanima naš rad i onu koja ne vjeruje da psi to doista mogu. Stoga smo se i prije ovog znanstvenog rada trudile predstaviti svoju metodu, bile smo gošće na raznim kongresima.
PINTAR: Agencija Ministarstva obrane Britanije (DSTL) pozvala nas je prošle godine na konferenciju o službenim psima. Jako se muče s metodama rada i treniranja pasa na ljudsko tkivo budući da različiti narodi i kulture imaju različite pristupe prema svojim precima. A Engleska se trudi biti tolerantna jer je multikulturalna i u potpunosti onemogućena u treniranju pasa na ljudsko tkivo. Na kongresu se izrodio poziv na sudjelovanje na NATO-ovu Simpoziju za službene pse. Već dvije godine uspješno surađujemo s Ministarstvom hrvatskih branitelja, Odjelom za zatočene i nestale na tzv. Hrvatskom modelu traženja nestalih osoba. Bili smo u Abu-Dhabiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima na simpoziju o policijskim psima, u Dubaiju dogovaramo suradnju s policijom. To su sve policijski i/ili vojni simpoziji za školovanje pasa, ne za arheološka istraživanja.
Impresivno. Je li vas tko zatražio da obučavate arheopse?
PINTAR: Ne, ali mislim da će i to uskoro doći. Zasad nas pozivaju da držimo predavanja pa smo tako predavale u Etnografskom muzeju i u Muzeju Krapinskog pračovjeka, a bit će sigurno toga još.
GLAVAŠ: Ja vjerujem da je školovanje pasa sljedeći korak.
Kao arheolog moram pitati ono što većini arheologa nije jasno - kako trenirati psa da traži tako stare mirise? Zar ne moraš imati uzorak od par tisuća godina da bi uopće psa "baždario" na tako stare mirise?
PINTAR: E, za to postoji arheološka zemlja. To izgleda tako da nazovem Vedranu i pitam što kopa i koliko je staro. Onda mi ona pošalje malo zemlje. Zatim zemlju klasificiram po razdobljima i onda u teglicama skrivam po šumi. Obično od te zemlje napravim drugi grob - zakopam je na dubinu od 15-20 cm i nakon tjedan ili dva gledam hoću li u odgovarajućim uvjetima postići rezultat sa psima. Lokalna zemlja ima svoju normalnu vlagu, no ako je dovoljno specifičnog mirisa, on će u roku od par tjedana dospjeti van i pas će ga osjetiti. Ili neće. I onda promatram kako pas reagira. Zemlja stara 3000 godina ne znači mi puno osim ako nije u staklenci - ima premalo mirisnih molekula. Ali kost te starosti, ostavljena na vlažnoj zemlji, još uvijek otpusti dovoljno mirisa i pas ga bez problema prepoznaje.
Pas ne može raditi dulje od 15 minuta u komadu, opadne li mu koncentracija ili je posrijedi nešto drugo?
PINTAR: To je zato što detekcijski pas toliko puta udahne i izdahne, takva mu je frekvencija udisaja i izdisaja da brzo dehidrira, odnosno osuši mu se sluznica. Ako je sluznica suha, automatski se u nosu ne može razviti mirisna molekula. Stoga mora biti hidriran, pa se nakon maksimalno pola sata mora odmoriti.
Znači li to da jedan pas može tražiti samo 15 minuta dnevno ili može tražiti nekoliko puta uz pauze?
PINTAR: Moji se psi smjenjuju jer imam 4 školovana psa (i jednog đaka). Načelno, mogu se uposliti 8 do 12 puta dnevno po 15 minuta, to varira ovisno o uvjetima na terenu. Svaki pas nakon što je radio dobiva nagradu, bez obzira na to je li našao miris ili nije. Zatim ide u prikolicu i legne u boks, gdje spava, pije vodu, odmara se...
Jesu li su psi drukčije umorni nakon rada nego nakon šetnje?
PINTAR: Apsolutno, dođe i do zasićenja. Kada su psi svakodnevno na terenu 10-20 dana, prestanu biti motivirani za rad i nastaje neka vrsta nerazumijevanja između vodiča i psa. Treba im pauza, višednevna pa i višetjedna.
GLAVAŠ: Pogotovo na područjima gdje nema mirisa, postane im dosadno, budu frustrirani, traže nešto iz dana u dan, ne nalaze to pa gube interes i motivaciju.
Jesu li stalno "baždareni" na miris raspadanja i markirat će svaku mrtvu krticu ili će to ignorirati ako nisu "na dužnosti"?
PINTAR: Moji će psi reagirati i kada nisu na dužnosti, ali tek na neku veću količinu mirisa i samo na ljudski. Reagirat će jer im je miris poznat i automatski će napraviti ono za što su primarno školovani. No za „fine frekvencije mirisa", u količinama koje osjeća jedino pseći nos kao najfiniji instrument, trebaju visoku koncentraciju i radnu disciplinu. Da uđu u taj radni detekcijski 'mod', dobiju svoju uniformu, oprsnicu s GPS-om i tada automatski 'pale nos', spuštaju glavu i kreću u istraživanje tla. Moji psi imaju prekidač OFF/ON - radno vrijeme i vrijeme za odmor. Samo je ljudima postalo normalno da rade cijele dane i noći, ali to nije normalno ni zdravo, to se jasno vidi na životinjama. One nam daju do znanja kada je vrijeme za godišnji. Moramo ih poslušati jer ipak je njihov nos naš ponos.
>> Pogledajte što su arheolozi pronašli na nalazištima u Konjevratima
