HTV je ove godine možda više nego za ranijih obilježavanja pada Vukovara problematizirao sve što se događalo s tim gradom za vrijeme rata i nakon njega, ali još se uvijek nije, koliko bi trebalo, odlijepio od klasičnih jubilejskih i paradirajućih pristupa u kakvima su razlike između Vukovara i Knina isključivo geografske prirode. Nije HTV u tome nikakva iznimka, politika i društvo u cjelini funkcioniraju na potpuno isti način, samo što se zbog utjecaja TV-a na njemu to puno transparentnije vidi pa zato nije previše upravo od HTV-a početi očekivati da poradi na mijenjanju te koncepcije.
Suvremeni su filozofi već odavno zaključili kako je cijela fora s napretkom tehnologije, a televizija je tu više nego dobar primjer, u tome da umjetnim sredsvima nadomještavamo osobna iskustva. Tako smo u Zagrebu prošlih dana više na malim ekranima gledali prigodne svijeće po Vukovarskoj ulici, nego što smo po njoj ciljano prolazili, a mislimo da zato uopće nismo zakinuti za dirljivi dojam koji je takva scenografija izazivala. Nije ovo nikakva prodika, stvari danas tako stoje, tehnologija je ulijenila ne samo naše pokrete nego i emocije, ali barem bi u ovakvim prigodama TV urednici trebali biti malo pažljiviji.
Inače ne bi na dan pada Vukovara prikazivali film "Harrisonovo cvijeće" s Andie McDowell i Adrienom Brodyjem koje je agresivna HSP-ova propagandna mašinerija okruženju bez vlastitih stavova očito uspjela nametnuti kao nekakav važan svjetski prohrvatski film. Premda se u njemu čak i izrijekom sučeljene strane gotovo izjednačuju i premda je čak i sam njegov redatelj svojedobno izjavio (i to u programu HTV-a) da je riječ prije svega o ljubavnoj priči koja se ne svrstava na nijednu stranu. Ali, čim je tema Vukovar, misle na HTV-u, to će sigurno biti dobro, tko će se opterećivati sitnicama. Drugim riječima, ako pojedine teme već ne doživljavamo kao, Škorinim riječima, svetinje, neka se barem ispravno tretiraju kao svetkovine. Tome bi svakako pripomoglo da se u televizijskim izvještajima, neizravno, ali osjetno, prestane relativizirati svaki zločin koji počini bivši branitelj ili oboljeli od PTSP-ja kao što je posljednjih dana bilo u slučaju pijanog bombaša i revolveraša Antuna Oškrta iz Gornje Jelenske.
Pojam branitelja u HTV-ovu programu kao da je posebna, gotovo profesionalna titula (nekada sugovornicima u anketama ili reportažama to doista stoji na mjestu na kojem drugima naziv profesije) koja uvijek tendenciozno aludiraju neka puno veća prava za te ljude nego za ostale. A od problematičnih tipova koji kapitaliziraju na svojim braniteljskim titulama, u čemu im televizija često nesvjesno i oportunistički pomaže, prava braniteljska populacija ima više štete nego koristi.
Porin nikada nije postao svetinja domaće estrade, ali je nekada barem bio svetkovina. Ova zadnja dodjela bila je daleko od toga. Gotovo penzionerska zabava odražavala je duh ljudi koji instituacionalno vodi hrvatsku glazbu i ignorantski odnos HTV-a koji je TV realizaciju povjerio svojoj trećoj ligi. Kažu da je za ovogodišnju dodjelu, s obzirom na sve što je prethodilo, najvažnije da je uopće održana i da nije prekinut niz. Nekima će ipak ovogodišnja dodjela nedostajati u sjećanju. Oliveru Dragojeviću, naprimjer, koji je imao čast otvoriti svojim nastupom dodjelu, a da uopće nije bio svjestan njezinoga održavanja.
