Macbeth nije samo kazališni komad već vrhunsko političko štivo, paradigma koja i danas jednako djeluje kao što je djelovala i prije 500 godina. U svojoj slijepoj želji da nasilu preuzme vlast i da na toj poziciji ostane zauvijek, povjerovao je trima vješticama koje su kuhale paklenu juhu u golemom kotlu u noći punog Mjeseca. Nazvale su ga kraljem, iako on to još nije bio, i kazale mu da će s vlasti otići nakon čudnih i nevjerojatnih događaja koji slijede – primjerice, kad se pomakne šuma ili pojavi netko tko nije od majke rođen tko će ga ubiti. Macbeth nije mogao pojmiti da bi se išta od toga moglo ostvariti pa je postao bezobziran tiranin siguran da mu nitko ništa ne može. No kraj ove Shakespeareove političke tragedije pokazuje da je Macbeth bio u krivu i da su ga vještice suđenice preveslale i dale mu lažnu sigurnost koja ga je na kraju stajala glave. A u međuvremenu bilo je puno mrtvih i unesrećenih.
Otad do danas dug je popis različitih Macbetha koji su vladali mnogim zemljama i tiranizirali vlastiti narod i one koji nisu bili pod njihovim skutima. Slobodan Milošević, Hosni Mubarak, Moamer Gadafi... na svojoj su koži iskusili macbethovsku kletvu i sudbinu, a sirijski predsjednik Bashar al-Assad još se drži i još misli da vještičje proročanstvo ide njemu u korist i da mu nitko ništa ne može. Iza sebe još uvijek ima moćne saveznike – Rusiju i Kinu – i zapravo čini što ga je volja. A svijet se pita što se još mora dogoditi da Assad ostane sam i da nestane ova njegova krvava vladavina.
Američki obavještajci jasno su dali do znanja da će rat u toj zemlji biti dug i iscrpljujući, odnosno da će se vrlo teško steći uvjeti da Assad doista ode s vlasti. Turski premijer Erdogan nagomilao je na granici sa Sirijom vojnu silu i iščekuje kada će Assad ozbiljnije zapucati. No ni on ni Washington zapravo pojma nemaju što da učine. Zapravo i ne žele učiniti ništa zato što je predizborna godina, a usto ne postoji nikakva suvisla politika prema krizi na Bliskom istoku. Čini se da se Barack Obama zaista ne želi baviti ni Palestincima, ni Sirijom, ni ičim drugim što bi moglo skrenuti njegovu pažnju s domaćih političkih pitanja koja donose pobjedu na izborima. I Europska je unija toliko usredotočena na samu sebe, svoje probleme i svoj opstanak da Bruxelles zapravo nije zainteresiran da se bavi nekakvim sirijskim Macbethom i pokoljem koji on svakodnevno organizira. Usto, postoji strah da bi se mogla ponoviti Libija, što je dodatni argument da se ništa ne pomakne s mrtve točke.
Na kraju nam se nameće zaključak da se sudbina sirijskog Macbetha nalazi u rukama Rusije i Kine. Oni imaju rješenje i znaju tumačiti sve ono što su vještice rekle Assadu. Štoviše, u trenutku kada procijene da je ovaj zaista pretjerao, vjerojatno će pokrenuti mehanizam koji će okončati njegovu vladavinu. No kada će do toga doći i što će to biti – to zaista nitko ne zna. Sigurno je jedino da vještice iz Macbetha juhu kuhaju u Kremlju i Pekingu.
asada podržava većina sirijaca i zato je još na vlasti... a razlog zbog čega tamo nije uvedena "demokracija" kao u libiju je napredniji sustav pzo. razlog za promjenom režima je slabljenje šitskog i povečavanje sunitskog utjecaja na mediteranu tj. a sve zbog irana... i kako se neko može nazvati borcem za slobodu svoje države ako prima plaću od druge države?