Jeste li čuli za poi? Vjerojatno niste. A jeste li vidjeli djevojku ili mladića kako na moru na vezici vrte neke vatrene kugle? Možda i jeste. E, to je poi, zanimljiva vještina koja ima svoju povijesnu, umjetničku, za neke opasnu, ali i sportsku konotaciju.
Vinkovačkoj studentici Eni Tandari (23) poi je važan dio života. Njime se bavi godinama, planira karijeru, a gledajući njezine izvedbe na društvenim mrežama te jednom i uživo, zanimljiva vještina učinila nam se kao mješavina ritmičke gimnastike i kvalitetne izložbe.
– Poi je tradicionalan ples Maora iz Novog Zelanda, samo što oni to rade bez vatre. Poi je mala bijela loptica na špagi, zapravo kao mali uteg na vezici. Izrađivale su ih žene, a počelo je tako što su muškarci htjeli razgibati zglobove i ojačati ruke prije upotrebe oružja. Kad su ih žene počele koristiti, pretvorile su poi u ples. U međuvremenu su ga preuzeli zapadnjaci, koji su stvorili svoje poteze i tehnike te ubacili u izvedbu i vatru.
Sve sam sama naučila
Kako ste saznali za poi ples?
– Trenirala sam atletiku, točnije trčanje, bila sam i u hrvatskoj reprezentaciji. Kad sam došla trenirati u zagrebački Dinamo, vidjela sam koliko su profesionalni sportaši posvećeni sportu i sportskom načinu života, a mene su počele zanimati druge stvari, privlačila me umjetnost. Prestala sam trenirati i počela posjećivati glazbene festivale. Na jednom od njih sam na cirkuskoj radionici vidjela djevojku kako vrti poi. Odmah sam se zaljubila u to. Sjela sam i satima je gledala.
Kad ste se prvi put okušali?
– Došla sam kući s festivala i nisam imala nikakve informacije. U međuvremenu sam stavljala rižu u čarape i pokušavala nešto vrtjeti, učila neke osnove, da bih nakon nekog vremena saznala da se to zove poi. Zatim sam ga potražila na YouTubeu i sve sama naučila uz pomoć videa.
Bez trenera?
– Ne, jer ga u Vinkovcima nema, a ni u Slavoniji. Kad sam došla na faks u Osijek, upoznala sam ljude koji su se također time htjeli baviti pa smo osnovali skupinu u sklopu urbane udruge za mlade. Ima ljudi i udruga koji se bave tim plesovima i u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Samoboru...
Može li se od bavljenja poi plesom živjeti? Može li to biti glavni posao?
– Meni je to i cilj. Dosad sam dvije sezone radila kao izvođačica na moru u animacijskoj agenciji uz fiksnu plaću i smještaj i hranu. Iako se time bavim već četiri godine, i dalje učim; kako biti na sceni, koji mi je opseg pokreta, kako plesati... Imala sam priliku u toj agenciji raditi s koreografima što mi je puno pomoglo. Nemam plan, samo se otvara prilika za prilikom. Vidjet ćemo kakva je budućnost.
Gdje ste još nastupali izvan sezone?
– Jedno vrijeme i na ulici, čisto da vidim kako bi bilo. Bio je to eksperiment i dobro je prošao. U četiri dana u četiri grada u Istri pristojno sam zaradila.
Kakva su dosad iskustva s vatrom i opeklinama?
– Shvatila sam odmah da je to dio profesije. Tek nedavno saznala sam da ljudi stavljaju vazelin na kožu prije nastupa, ali ja ne bih. Znam da postoji mogućnost ozljede, znala sam se i opeći i zapaliti si kosu puno puta. Ali ne bojim se.
Gdje trenirate? Ne igrate se valjda vatrom u zatvorenim prostorima?
– Imamo prostor za treniranje u osječkoj Tvrđi, ali predsjednik naše udruge rekao je da nema vatre unutra. Imamo veliko dvorište pa tamo uvijek možemo paliti.
Kako to funkcionira s obzirom na vremenske uvjete?
– Zimi možemo nastupati jer je uz vatru uvijek toplo, kako god bilo. Jednom smo nastupali i na kiši i nije nam smetalo koliko smo mislili da hoće.
Što biste rekli onima koji bi se poželjeli time baviti? Koji su prvi koraci? Na što u početku treba obratiti pozornost?
– Najvažnije je iz glave maknuti ono “ja to ne mogu”. Radila sam tijekom sezone dosta s djecom, čak smo imali male predstave. Puno mi je lakše raditi s njima. Djeca, za razliku od odraslih, puno opuštenije uče ples s poijem.
Odrasli se nekako više boje, propitkuju, skeptičniji su. Naravno da nije moguće odmah sve znati, zato s poijem treba biti spreman ponoviti istu stvar puno puta da biste je naučili.
Poi kod nas trenira 50 ljudi
Je li bavljenje poijem umjetnost, sport ili nešto treće?
– Poi ima elemente i umjetnosti i sporta. Istina, to je umjetnička izvedba koja nema natjecateljski oblik, ali ja moram biti u dobroj kondiciji i imati jake i koordinirane ruke za izvedbu, tako da ima i elemenata sporta.
Koliko se ljudi u Hrvatskoj otprilike bavi tim plesom?
– Ne puno. Ja bih rekla oko 50, ali ima ih puno više koji se znaju time baviti rekreativno, s vremena na vrijeme. Odmah se povežem s nekim čim saznam da vrti poi, to su moji ljudi.
Mislite li da bi ih bilo više kad bi više ljudi znalo da poi postoji?
– Sigurno. Gotovo svi koji su vidjeli bili su oduševljeni, pogotovo djeca. Postoje istraživanja koja su dokazala da pomaže u koncentraciji, motorici, povezuje lijevu i desnu stranu mozga, a pomaže i u stjecanju samopouzdanja – kaže Ena.
Pratite nas
