U ovoj ludoj reprezentativnoj godini Hrvatska je promijenila dvojicu izbornika, četvoricu kapetana (Pivarića, Čopa, Perišića i Modrića), te čak 52 reprezentativaca u samo 12 prijateljskih i kvalifikacijskih nastupa (po pet pobjeda i poraza, dva remija).
Ta glomazna brojka igrača nacionalne momčadi nastala je zahvaljujući trima prijateljskim utakmicama izvan Fifinih termina, protiv Kine, Čilea i Meksika, u kojima je tadašnji izbornik Ante Čačić bio prisiljen na promenadu, pa su u kockastom dresu defilirali igrači Hrvatske lige koji nemaju baš nikakvih izgleda za trajnije nastanjivanje u reprezentaciji.
Stoga smo temu o vatrenima u protekloj kalendarskoj godini ograničili samo na protagoniste u Fifinim terminima, u kojima se na žalost iskristalizirao ipak veći broj igrača s predznakom – gubitnika.
Tako je gubitnik godine, ni kriv ni dužan, postao jedan od najpotentnijih reprezentativaca Marko Pjaca, tragičar na posve beznačajnoj i beskorisnoj utakmici u Tallinnu.
Zbog teške ozljede koljena izgubio je devet mjeseci karijere i, naravno, poziciju u reprezentaciji, za koju će se morati iznova boriti, u zastrašujućoj konkurenciji u Juventusu. Pjaca bi sljedeće godine, bude li išlo sve po planu, trebao biti naše najveće pojačanje uoči Svjetskog prvenstva.
Ozljede su na žalost gubitnicima učinile Matea Kovačića i Tina Jedvaja, čije pozicije nisu obećavajuće u Dalićevoj koncepciji, a jedini oporavljenik koji će odmah uskočiti u prvih 11 dokapetan je Vedran Ćorluka, igrač s 95 nastupa, mangup svjetskog kalibra, svjetska klasa stopera i neprijeporni lider ove generacije.
Ćorlukina nevolja dobitnikom je učinila Dejana Lovrena, najvrednijeg našeg obrambenoga igrača (17 milijuna eura po Transfermarktu), čija je godina u Liverpoolu bila puna uspona i padova, ali njegovim izdanjima u nacionalnom dresu ne može se naći niti jedna zamjerka.
Osim Pjace, gubitnik godine svakako je bivši izbornik Ante Čačić, za kojega se ipak ispostavilo kako nije trenerski kalibar i stručni autoritet za ovako klasnu, darovitu, ali i strahovito zahtjevnu garnituru igrača.
Pikantna, uzbudljiva Čačićeva avantura s čudnim eskapadama i nevjerojatnim obratima ostat će zapamćena kao jedna od najdramatičnijih era jednoga hrvatskog izbornika.
Čačićevim silaskom sa scene Pivarićeva rola odjednom, ali nimalo neočekivano pretvorila se u epizodnu, i Josip, unatoč vrlo dobroj polusezoni u Kijevu, više ne predstavlja značajnoga reprezentativca. Njegovu ulogu trajno ponovo preuzima Dalićev joker Ivan Strinić, plavokosi snagator iz Genove, koji nije lijevi branič svjetske klase, ali je posljednjih godina ipak najpouzdanije i najsigurnije rješenje na toj poziciji.
I dok su Strinićeve akcije narasle, kod Dalića u svojevrsnu ilegalu prelazi Marko Rog. Varaždinac u Napoliju dobiva minutažu na kapaljku, gubi kontinuitet i samopouzdanje, njegova je brutalna i okrutna stvarnost klupa, a ona može značiti i – gubitak SP-a. Evo, nađite mu mjesto pokraj Modrića, Badelja, Rakitića, Brozovića, Pašalića i Kovačića...
Kao hajdukovac, izbornik Zlatko Dalić slab je na Nikolu Vlašića i tretira ga kao budućnost hrvatskog nogometa, što 20-godišnji Vlašić po svome potencijalu svakako jest. Također, Dalić je dobitnikom učinio i robusnoga “Herkula iz Imotskog” Antu Rebića, čija ga silina, moć, snaga i drskost čine Pjacinim dvojnikom.
Od klubova najveći gubitnik godine svakako je Dinamo, čija su petorica igrača sudjelovala samo u nevažnim prijateljskim ogledima, dok je šesti, Pivarić (prije odlaska u Kijev), lagodno živio samo kod Čačića. Ta petorica Dinamovih reprezentativaca bili su Livaković, Antolić, Šitum, Lešković i Ćorić.
Posebno je zabrinjavajuća stagnacija 20-godišnjega Ćorića, igrača koji je u sjajnoj Dinamovoj polusezoni skupio samo 12 nastupa. Prošle godine bio je na Euru u Francuskoj, a danas je daleko i od najšire Dalićeve liste, bez ikakvih izgleda za odlazak na SP u Rusiju. Kakva šteta; tako nevjerojatan nogometni talent, a tako samozatajan, rezerviran, ugušen u golemim očekivanjima...
