Eric Cantona tvrdi kako nikad nije igrao protiv kluba, ovog ili onog, nego protiv ideje da bi mogao izgubiti. U doba kada je Francuz prije više od dva desetljeća naprasno skinuo dres Manchester Uniteda i otišao u mirovinu, Antonio Franja je počinjao u Samoboru. Bio je talentirani Dinamov junior, prošao od HNL–a, Turske, Portugala, Koreje... I nikako da stane. Danas Franja igra za Futsal Dinamo.
Aplauz Boysa iz 2002.
– Govorim si, samo još jedna pobjeda. Pa još jedna. I nema kraja. Igrat ću i dogodine... Uživam natjecati se s klincima koji su i 20 godina mlađi od mene – kaže malonogometaš Futsal Dinama.
U životnoj ste formi iako vam je 37 godina. Najbolji ste strijelac Druge lige. Odveli ste klub do titule prvaka. Otkud vam snage?
– Bio sam nedavno kod liječnika, dr. Bojanića, koji mi je rekao: "Franja, pa zar nije bilo dosta? Prekini, zbog ozljeda nećeš moći hodati." Zglobovi jesu stakleni, ali dok budem mogao doći do terena, nosit ću dres.
Desetka koju nosite na leđima je zbog Maradone?
– Ne, zbog mojih idola Zvone Bobana i Marka Mlinarića. A i ja sam sebe tako zamišljao, kao fantazista... Sanjao sam da ću i ja naslijediti plavi deset, ali u doba Zlatka Canjuge su mi u mom Dinamu nudili ugovor koji sam morao odbiti i otići dalje. Srećom, želja se ispunila, danas u Futsal Dinamu nosim plavi 10.
Zbog atraktivnih minijatura, tunela, bicikala i čudesnih driblinga plješću u Vinkovcima, Šibeniku, Istri... Gdje ste čuli najdraži aplauz?
– Na Maksimiru! Kad su mi, kao igraču Zagreba, zapljeskali Boysi. Svi se čude mojim driblinzima, ali oni su normalan dio igre. U nogometu i jest cilj da prevariš loptom protivnika, napraviš nešto spektakularno, razveseliš publiku.
Priča o Futsal Dinamu počela ne tako davno sa školskog igrališta u Cvjetnom naselju, a sad ćete igrati prvu ligu. U čemu je tajna?
– U strasti prema plavoj boji, imenu Dinamo! Boysi su na tribinama napravili većinu posla, lako je igrati uz takvu publiku. Čelnici kluba organizirali su priču tako da imam osjećaj kao da igram za Real Madrid.
Kad ste spomenuli Real, igrali ste i sa Zinedineom Zidanom?
– Prijatelj Đoni Šulentić me zvao u Vancouver na humanitarnu utakmicu 2009. godine, a čim sam čuo da će igrati i Zinedine Zidane, odmah sam kupio kartu. Nakon jednog driblinga, gdje sam protivničkom igraču prvo "ponudio" loptu, a onda mu je i uzeo te ga bacio na leđa, pljeskao mi je i suigrač Zidane. Zamjerali su mi što sam na toj utakmici zabio četiri gola, a Zizou tri. Bio sam zvijezda ja, a ne on. (Ha-ha) Igrom slučaja, navečer sam izašao sa Zidaneom i njegovim bratom, proveli smo se sjajno, a sjećam se da nam Zidane nije dao platiti nijednu rundu...
Osim nogometaša Dinama i Hajduka, vi ste jedini uspjeli osvojiti titulu prvaka Hrvatske, u slavnoj generaciji Zagreba iz 2002. Što pamtite?
– Cicu Kranjčara i Ivicu Olića. Bila je to sjajna generacija, no Olić je bio posebna priča. Ja sam kao polušpica imao najjednostavniji posao. Predriblao bih na centru, gurnuo loptu iza zadnje linije te bio siguran da će baš svaki put on do nje i stići. Bio je maestralan!
Radim i na blagajni
Kako danas gledate na "veliki" Dinamo?
– Uvijek ću biti navijač Dinama, bez obzira kakva je tamo situacija. No, pravi uspjesi, onima kojima težimo, izostat će bez navijača.
Poznati ste po kavi "Franja", čime se još bavite?
– To je obiteljski posao, o kavi se brine brat Jaki, brat Alen otvara sushi restoran u Zagrebu, ja imam dućan satova u Teslinoj, radim i na blagajni...
Bili ste i izbornik?
– Tako je, sjedio sam na klupi mininogometne reprezentacije s Josipom Šimićem. Štos je da me današnji izbornik Tvrtko Močibob sada zove da dođem – igrati!
>>Futsal Dinamo proslavio naslov uz skandiranje Draženu Petroviću!
>>Izbornik uoči ždrijeba EP-a: Bio bih nezadovoljan ne uđemo li u finale!
Sretno dogodine u 1.ligi! Franja, legendo, nedaj se još!