Jedna je nesmotrena izjava 82-godišnjeg trenerskog velikana Antu Kostelića dovela na stup prijepora oko toga zaslužuje li on mirovinu o kakvoj govori ili ne. A kazao je da je sramota da će on, trener koji ima deset olimpijskih medalja, primati mirovinu od 2500 kuna, a neki tamo saborski zastupnik koji rijetko dolazi na posao znatno veću.
Treba znati da je Kostelić neoprezno karikirao visinu svoje mirovine da bi pokazao nerazmjer u odnosu na one na čija primanja mnogi Hrvati s prijezirom gledaju. No izrekao je to u mediju koji ne prašta (televizija) pa mogućnosti za korekciju izrečenoga nije bilo.
No koliko god veliku mirovinu imao iz radnog odnosa (a bit će više od 6000 kuna), ono što Kostelić svakako zaslužuje jest kvalitetnije vrednovanje njegove neponovljive trenerske karijere. On zacijelo zaslužuje status u razini onoga koji imaju počasnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čije su mirovine između sedam i devet tisuća kuna. Ne traži Gips njihovu mirovinu, jer ni njegova neće biti puno manja, ali traži pravednije vrednovanje njegovih trenerskih postignuća. Jer, ono što je on izveo sa svojom djecom – učinivši ih olimpijskim velikanima – vrijedi više barem od onih doktorata, a ima i takvih, koje su neki pisali samo da bi se doktorima znanosti zvali.
A za sve one koje zanima kako je to jedan bivši rukometni trener uspio naglavačke okrenuti svijet skijanja i kako je vlastitu djecu pripremio da osvoje 18 olimpijskih i svjetskih medalja potražili smo odgovor na mjestu gdje je stekao prva trenerska znanja. Kako je samo uspio nadjačati suparnike i suparnice iz skijaških velesila? Kako je iz zemlje s jednim i pol skijalištem uspio stvoriti ukupne pobjednike Svjetskog kupa? Kako je postigao to da mu djeca teško treniraju, a da vjeruju da se samo igraju?
To su samo neka od pitanja na koja smo potražili odgovor u najvažnijem pisanom djelu koje je iza sebe zasad ostavio. Ne, nisu to njegovi dnevnici koje svakodnevno piše već desetljećima, nisu to ni intervjui koje više i ne daje (osim kada ga novinari negdje presretnu), nego je to njegov diplomski rad. A on datira iz svibnja 2005., jer je Ante diplomirao 40-ak godina nakon što je odslušao sve predmete.
S obzirom na to da Ante nema ambiciju pisati memoare, jer smatra da je pisati o sebi nepristojno, i da nema želju napisati akademsko djelo u kojemu bi otkrio sve formule svog trenerskog uspjeha, nije nam ništa drugo preostalo nego upustiti se u potragu za njegovim diplomskom radnjom.
I premda je, kao i svaki drugi diplomski rad, i njegov javno dostupan, to je ipak svojevrsna dragocjenost. Osjećali smo se kao da smo se domogli neke davno zagubljene knjige univerzalnih zanatskih tajni o tome kako se postaje olimpijski pobjednik i svjetski prvak.
"Prikaz i analiza kondicijske pripreme Ivice i Janice Kostelić tijekom sportske karijere (razvoj i rezultati)."
Naslov je to diplomskog rada koji je mentorirao prof. dr. sc. Igor Jukić, danas nositelj katedre Teorije treninga, poznat i po tome što je u praksi bio kondicijski trener nogometne i košarkaške reprezentacije (u mandatima Nike Kovača i Nevena Spahije), odnosno osobni kondicijski trener nekih velikih hrvatskih sportaša kao što su Ivica Olić i Mirko Filipović.
– Ante je bio pripadnik prvog naraštaja studenata ovog fakulteta, tadašnje Visoke škole za fizičku kulturu. Mislim da je on apsolvirao 1963., ali je, sa svega nekoliko ispita do kraja, zbog svoje sportske karijere prekinuo studij. Puno godina poslije, kroz neobvezan razgovor i na nagovor starijih kolega profesora, Ante je odlučio diplomirati. Dakako, morao je položiti neke razlikovne ispite, no i to govori o njegovoj ozbiljnosti, skromnosti pa i poniznosti u odnosu na znanje, jer odlučiti se na takvo što u tim godinama nije bilo jednostavno – kaže nam prof. dr. Jukić.
Dodaje i svoje dojmove o tome kako je bilo biti mentor nekome tko je od vas 30 godina stariji i tko je na glasu kao jedan od najvećih trenera u povijesti svjetskog skijanja:
– Ja sam postavljao pitanja i dobivao fantastične odgovore. Bilo je to nevjerojatno iskustvo, jedno od važnijih u mojoj akademskoj karijeri, a vjerujem i kolegi Damiru Sekuliću, koji je bio komentor i koji je u tom smislu obavio važan dio posla. Zapravo, to se i ne bi moglo nazvati mentoriranjem osim u onom tehničkom dijelu, u smislu uputa kako pisati diplomski rad. A ja sam zapravo iskoristio priliku za mentoriranje s njegove strane. To je bio moj benefit, slušati Antinu trenersku filozofiju, saznati detalje iz načina razmišljanja, to je bio privilegij. Štoviše, nakon tih razgovora mogao sam staviti pod znak pitanja i neka svoja tadašnja razmišljanja. Stavio sam ih na stol i slušao pažljivo, a tko sluša Kostelića, može profitirati. Štoviše, imao sam privilegij da ga posjetim u njegovu domu i da vidim njegovu biblioteku s više do deset tisuća knjiga, u kojoj smo razgovarali i o temama koje su vezane i za šire područje sporta – ističe.
Sve to skupa vodilo je jednom neobičnom iskustvu za cijelo povjerenstvo za obranu tog diplomskog rada, kojeg se prisjeća i prof. dr. Jukić te kaže:
– To nikako nije bila klasična obrana diplomskog rada. Dapače, to je potrajalo i svi smo guštali. A kako i ne bi kada je riječ o tvorcu najuspješnije sportske obitelji u povijesti Olimpijskih igara. Bio je to vjerojatno jedan od najvažnijih događaja vezanih za obrane diplomskih radova u povijesti našeg fakulteta. Osim toga, on je ostavio baštinu znanja ne samo našem fakultetu nego i cijeloj hrvatskoj sportskoj struci – prisjeća se Jukić.
Tada 67-godišnjak, Ante je branio diplomski rad nekoliko mjeseci nakon što je Janica osvojila tri zlata na Svjetskom prvenstvu u Bormiju i devet mjeseci prije nego što će Ivica u Torinu osvojiti prvo od svoja četiri olimpijska srebra. A na tom je Svjetskom prvenstvu naša najveća sportašica koju smo dosad imali osvojila i “sveti gral” alpskog skijanja, a to su pobjede u dvjema potpuno oprečnim disciplinama, u tehničkom slalomu i brzinskom spustu, što nikad nikome nije pošlo za rukom.
Naime, te se discipline prilično razlikuju po tome koje tjelesne sposobnosti prevladavaju. I dok je u spustu to statički položaj s izuzetnim naprezanjem muskulature, slalom obiluje ponavljanim pokretima koji zahtijevaju visoku eksplozivnost.
A upravo se i tim različitostima bavi i Ante Kostelić u svom diplomskom radu, baš kao i definiranjem zakonitosti u oblasti skijanja koje karakterizira svojevrsna “nestandardiziranost” ovog sporta. Stoga Kostelić, u uvodu svog rada, piše:
- Uzmemo li primjer atletike, odnosno trčanja, vrlo brzo ćemo uočiti kako je slične zakonitosti utjecaja pojedinih osobina i sposobnosti na rezultat u bilo kojoj atletskoj disciplini puno lakše utvrditi nego u skijanju. Naime, atletika se glede opreme nije znatnije promijenila u posljednjih 40-50 godina. Samim time, radi se o relativno ‘standardiziranoj’ sportskoj grani u kojoj je rezultat i prije dvadeset godina i danas podjednako ovisio o istim ili vrlo sličnim sposobnostima i osobinama. Samim time, spoznaje koje su vrijedile prije 10-20 godina mogu se nadopunjavati novim spoznajama... U skijanju se, međutim, oprema neprestano mijenja. To utječe i na tehniku skijanja, ali i na osobine samih sportaša. Moderne skije skijašima omogućuju kud i kamo veći otklon nego je bilo moguće prije usavršavanja carving tehnike i carving opreme, u prvom redu skija ali i skijaških cipela i drugih dijelova opreme.... Može se pretpostaviti da danas naglašeno gibanje gore-dolje više nije potrebno, dok je prije samo desetak godina uspješno skijanje bilo nezamislivo bez naglašene izvedbe takvih pokreta. Upravo takve promjene u skijaškoj opremi određuju i promjene u skijaškoj tehnici...
A da bi se što lakše usvajala skijaška tehnika, pa tako i promjene unutar nje same, jako je važno bilo imati veliki opseg treninga u dječjem uzrastu.
– U svojoj ideji treninga Ante je imao logiku nadopterećenja, ne samo u fizičkom nego i u psihičkom smislu. Janica i Ivica stjecali su prednost pred konkurencijom jer su bili izvrgnuti visokom nadopterećenju u svakom smislu. To se događalo dugi niz godina i to je bilo provedeno i s nekim radikalnim metodama treninga i naznačeno brojem ponavljanja, brojem sati treninga. Sve je to bilo zaokruženo filozofijom “smart and hard”, pametnim i napornim radom – kazuje prof. dr. Jukić i podsjeća nas na ono čemu smo i sami svjedočili tijekom jednih ljetnih priprema na Badiji.
A ondje smo gledali Ivicu i Janicu kako skaču dubinske skokove sa stijena, kako trče po oštrim stijenama uz more, kako vježbaju ravnotežu na balvanima... a one nisu sve iz udžbenika za tjelesnu pripremu pa profesor Jukić ističe:
– Takve vježbe, primjerice, na tim oštrim stijenama bile su mentalno i fizičko nadopterećenje. U odnosu na uobičajen kondicijski trening, ovaj je nosio višu razinu rizika, ali i provocirao višu razinu fokusa i angažiranosti što su morali dosegnuti zbog vlastite sigurnosti u izvođenju tih vježbi – objašnjava.
A zašto je pribjegavao i takvim vježbama, Gips je objasnio u svom radu, među ostalim, i ovim razmišljanjem:
- Skijanje je nepredvidiv sport u kojem je praktički nemoguće uvježbati sve što skijaša na stazi može čekati. Kako je nemoguće naučiti sve, potrebno je barem naučiti što više.
A kako se tijekom skijanja stalno pojavljuje naglašeni problem ravnoteže, toj je kondicijskoj sposobnosti Kostelić posvetio cijelo poglavlje u kojem se ističe:
- Skijanje je sport ravnoteže. Beskonačan je broj situacija u kojima se skijaš nalazi, a kojima je osnovna značajka potreba za održavanjem ravnotežnog položaja, i koje definiraju ovu sposobnost kao vjerojatno najvažniju, onu koja najviše razlikuje uspješne i neuspješne skijaše. Bolje rečeno, ravnoteža vjerojatno najjače razlikuje ljude koji će brzo naučiti skijati od ljudi koji će sporo naučiti skijati.... Skijaš, dakle, treba doći spreman na što veći broj neravnotežnih položaja ili što veći broj problema u održavanju ravnoteže. Skijaš ili skijašica trebaju unaprijed u svojoj kinetičkoj memoriji imati pospremljen velik broj motoričkih programa koji će mu omogućiti da održi ili, u najmanju ruku, vrati iz narušenosti sve moguće (ne)predvidljive ravnotežne položaje.
Skijaški treneri, pa i skijaši sami, odavno su spoznali važnost ravnoteže pa je, primjerice, jedan od najvećih skijaša svih vremena Ingemar Stenmark trenirao ravnotežu stojeći i hodajući na debelom konopcu koji je bio položen na podlogu. Stenmark je smatrao da je to izuzetno koristan trening za tehničke discipline kojima je ovaj Šveđanin vladao 80-ih godina 20. stoljeća. No, osim na ravnoteži, Ante je s Ivicom i Janicom jako puno radio na tehničkim automatizmima što je, u svom radu, ovako opisao:
- Onog časa kada se u izvođenje motoričkog gibanja u natjecateljskim uvjetima uplete svijest, tada nastaje problem. I zato sva motorička gibanja u natjecateljskim uvjetima moraju biti na automatizmu.
A da bi se postigli automatizmi, potreban je golem broj ponavljanja, a dobar dio svog velemajstorstva Janica i Ivica izgradili su upravo na velikom broju ponavljanja, većem od konkurenata. A ono čega se Ante držao cijelu svoju trenersku karijeru jest da nikad kondicijsku pripremu nije odvajao od samog skijanja.
- Kondicijska priprema u skijanju ne smije biti svijet za sebe, već isključivo treba biti organizirana i provođena u funkciji skijanja i svih njegovih značajki.
Drugim riječima, kod njega nije bilo nabijanja snage radi snage, nego je to bio utjecaj na one mišiće koji su najviše opterećeni pri skijaškim pokretima. No nije Kostelić izmišljao toplu vodu, već je itekako uvažavao stručna znanja teoretičara treninga te rezultate istraživanja elemenata potrebnih za uspjeh u skijanju, ali i sam je proučavao svoj sport, kaže nam to njegov mentor prof. dr. Jukić:
– On je prije svega, na temelju svog stečenog znanja, napravio vlastitu analizu potreba skijanja i na temelju te analize odabrao, pa i kreirao, vježbe za koje je smatrao da će u najvećoj mjeri približiti zahtjevima sporta i pridonijeti što boljoj izvedbi. Pri tome je koristio i prirodne oblike kretanja, ali i usko specifične operatore – objašnjava Jukić.
U tom smislu, u prilogu Kostelićeva rada, mogu se vidjeti predložene kondicijske vježbe za izvođenje u dvorani. A neke od njih su hvatanje bačene lopte nakon letećeg koluta preko kozlića, preskok palice naskokom na dasku, bočni skokovi na koso postavljenim klupama, doskok na dvoravninsku balans-dasku, zgrčka preko kozlića i naskok na dasku...
Sve te vježbe pomažu i u razvijanju propriocepcije, to jest svijesti o položaju dijelova tijela, odnosno zglobova u prostoru. Također se to definira i kao sposobnost reakcije mišića u vrlo kratkom vremenu na neočekivane situacije.
Osim što je kroz kondicijsku pripremu razvijao tjelesne sposobnosti (izdržljivost, snagu, ravnotežu, propriocepciju), Kostelić je kod Ivice i Janice razvijao i mentalitet pobjednika. I to s kondicijskim treningom pa u zaključku svog diplomskog rada ističe:
- Kondicijska priprema je značajno usmjerena na stvaranje mentaliteta pobjednika. Iz tog se razloga tijekom kreiranja kondicijskih podražaja mora voditi računa o tome da najučinkovitiji kondicijski sadržaji trebaju ostvarivati intenzivan utjecaj na osobine ličnosti sportaša. Tako je nešto moguće jedino ukoliko se kondicijske vježbe odvijaju u uvjetima koji izazivaju pokretanje tjelesnih i mentalnih pričuva sportaša.
U tu svrhu Ante Kostelić u svom je timu uvijek imao trenera gimnastike. Najprije je to bio Ozren Rađenović, a od 2004. godine pa do kraja Ivičine karijere prof. dr. sc. Tomislav Krističević, aktualni dekan Kineziološkog fakulteta.
– Gips je govorio da svaki gimnastički trening mora biti psihološki trening. Osim razvoja koordinacije, takvim treningom razvijalo se i samopouzdanje s izvedbom svih tih akrobatskih elemenata kao što su premeti, salta i slično. No radili smo mi i jako puno vježbi za razvoj koordinacije, razvijajući tako sposobnost prilagodbe na razne situacije na stazi – reći će Krističević.
Koliku je autonomiju imao profesor Krističević pri izboru vježbi?
– U sadržaj gimnastičkog treninga nije se uplitao, no Ante je određivao u kojem će se razdoblju godine to raditi i kolikim ekstenzitetom.
I ovaj sportski znanstvenik osjeća se počašćenim što je imao priliku surađivati s Kostelićem.
– Gipsa smatram genijalcem po pitanju razvoja motoričkih sposobnosti i veliki je privilegij s njim surađivati i od njega učiti. On ima veliku maštu u odabiru sadržaja za razvoj motoričkih sposobnosti i uz njega sam puno naučio. Možda ću biti subjektivan, jer sam s njim surađivao, no ja držim da je on najveći hrvatski sportski trener kojeg smo ikad imali – izričit je Krističević.
A bilo bi dobro kada bi kao takav – najveći stvaralac u hrvatskom sportu jer kreirao je put od kolijevke do Olimpa – ostavio iza sebe nešto ukoričeno.
– Nekolicina nas s KIF-a imala je priliku učiti od njega, a tu bi priliku imalo puno više ljudi kada bi sve negdje bilo zapisano. Držim da je Kostelićevo znanje među nama nedovoljno iskorišteno i moja je zadaća da ga, kada prođe pandemija koronavirusa, nagovorim da dođe na KIF i održi poneko predavanje za sve studente našeg fakulteta. A mi ćemo ta predavanja zabilježiti za neke buduće naraštaje – poručuje naš sugovornik.
Ako do toga doista i dođe, bilo bi dobro da dekan Krističević za takvu javnu tribinu rezervira koncertnu dvoranu Lisinski. Jer, u njihov veliki amfiteatar sigurno ne bi stali svi znatiželjni treneri, ali i kineziolozi svih naraštaja koji bi željeli poslušati što im ima reći ovaj trenerski karizmatik. Ta tko ne bi htio čuti tajnu najveće hrvatske sportske priče ikad ispričane!?
Slažem se sa Gipsom ali kako još nije u penziji a u 9-toj je deceniji, što želi stić Jožu Manolića, ha ha ha ... ovaj brže skija.