Aleksandar Jovičić (25) u Prvoj HNL ima već 103 utakmice. Brojka za respekt, a nekako je do stotke dogurao samozatajno. Nije ga ni bilo previše u medijima u ove posljednje četiri godine otkako je u srpnju 2016. iz Prijedora došao u Slaven Belupo. Prijedor pamtim još od 1990. kada sam se u tim uličicama izgubio tražeći album samoljepljivih sličica za Svjetsko prvenstvo u Italiji – otvorio sam razgovor sa stoperom Gorice. Nasmijao se.
– To je grad moje mladosti. Ondje sam odrastao i ondje nam je obiteljska kuća. Svi moji prijatelji prate Goricu. Podijelio sam dosta dresova. Još je poduži popis onih koji čekaju dres – kazat će Jovičić.
Je li zvijezda u Prijedoru?
– Nisam zvijezda, normalan sam kao i svi drugi moji prijatelji. Stalno me pitaju hoćemo li u Europu, možemo li... Zanima ih hoću li otići ili ostati.
Iako je rođen u Banjoj Luci, sve je počelo u Rudaru.
– U Rudaru sam počeo igrati sa sedam godina i prošao sve selekcije. Poslije sam otišao u banjalučki borac, no tamo nisam dobio priliku. Uslijedila je posudba u Krupu, a nakon što je Rudar izborio Premierligu, vratio sam se. Za prvu momčad počeo sam igrati sa 17 i pol godina i vrlo brzo dobio sam poziv u mladu selekciju BiH. Sve se pokrenulo nakon što smo odigrali neodlučeno s vršnjacima iz Engleske. Oni su imali sjajnu generaciju koju je predvodio vratar Jordan Pickford, danas vratara Evertona.
Premija je bila 200 kuna!
Zanimljiv detalj izdvojio je iz doba igranja u BiH.
– Na utakmici četvrtfinala kupa koju smo igrali u Mostaru protiv Zrinjskog silom prilika zadnjih sam nekoliko minuta morao braniti. Čak sam u raspucavanju obranio i jedanaesterac, no ispali smo. Bilo je to prije sedam godina.
Ovaj 190 centimetara visok stoper u prošloj je kalendarskoj godini osam puta bio u idealnoj momčadi kola, a njegov put u HNL-u počeo je, spomenuli smo, u Slaven Belupu.
– U svom drugom nastupu zabio sam pogodak, i to protiv Dinama na Maksimiru u 92. minuti za 1:0. Već smo u sljedećem napadu primili pogodak za 1:1.
U Belupu je proveo godinu i pol, a nakon toga otišao je u Istru, u veljači 2018.
– Bilo je to doba možda i najveće krize tog kluba u zadnjih nekoliko godina. Praktički bez ikakvih primanja osigurali smo prvoligaški status i klub je dobio vremena da se stabilizira. Većina igrača iz tog vremena zaslužna je što klub nije ispao iz lige. U kriznoj situaciji do izražaja je došlo naše zajedništvo. Tko zna u kojem bi smjeru priča otišla. Sjećam se da sam u četiri mjeseca primio 200 kuna premija, i to za remi s Lokomotivom u Kranjčevićevoj – kaže Jovičić.
A što je naučio o našoj ligi u proteklih nekoliko godina?
– U HNL-u igra se puno brže i ozbiljnije nego u BiH, čiji klubovi najčešće zastaju na prvim europskim preprekama, dok hrvatski klubovi imaju bolje rezultate. Hrvatska liga najbolja je na Balkanu. Ovdje sam se prvi put susreo s videoanalizama utakmica. Promijenio sam i način treniranja, sve se radi u puno višoj brzini i jako sam napredovao. HNL je dobra odskočna daska – naglašava Jovičić.
Dolazak u Goricu, ističe, bio je prava odluka.
– Ovdje mi je super. Zagreb mi je lijep i imam sve što mi treba. Tu sam stekao prijatelje za cijeli život. Sretan sam jer je obitelj sa mnom, prije godinu i pol dobio sam kćer. Ona i supruga najvažnije su mi jer sam uz njih brzo sazrio kao osoba.
Jovičić je bio među nekoliko prvih pojačanja nakon što je Gorica izborila prvoligaški status.
– Prije mene došli su Zwolinski, Lovrić, Maloča... Ja sam možda među prvom petoricom. Nitko nije očekivao da ćemo se tako brzo afirmirati i nametnuti u prvoligaškom društvu. Nakon prve sezone govorili su da je to slučajno, no mi trajemo već tri godine i svi nas respektiraju.
Je li njegova priča možda mogla otići drugim putem, prema Crvenoj zvezdi ili Partizanu?
– Nisam nikada imao ponudu ta dva kluba, no postojale su opcije za Metalac iz Javora i Čukarički. Odlučio sam se tada za Slaven Belupo jer su se prema meni odnosili s poštovanjem.
Vratimo se Gorici. Odlazak sportskog direktora Mindasa Nikoličiusa i trenera Valdasa Dambrausaksa ipak je bilo iznenađenje.
– Za nas je to veliki šok jer su obojica otišla istog dana. Vidjet ćemo koliko će to utjecati na momčad. No naš cilj i dalje ostaje plasman u Europu. Ljudi u klubu su ambiciozni i vjerujem da ćemo taj cilj i ostvariti.
U Gorici je radio s tri trenera.
– Kod Sergeja Jakirovića bazirali smo se na kontre i polukontre. Logično je to zbog tehničkih karakteristika igrača koje smo imali u ofenzivnom dijelu. S Jakirom smo postali najbolji debitanti u HNL-u, a nismo igrali Europu. Split je prije nas kao debitant osvojio manje bodova, a ušao je u Europu. Dambrauskas je više inzistirao na posjedu, iako je i Jakirović puno pažnje posvećivao tom segmentu. Obojica su nas oplemenila i donijela puno toga dobroga. Želim im puno sreće jer sam s njima imao sjajno iskustvo. S novim trenerom Sinišom Oreščaninom odradili smo nekoliko treninga, no on će nastaviti na Dambrauskasovu tragu.
Bočkaj i ja najdalje bacamo aut
Pod Dambrauskasom Gorica u samo jednoj utakmici nije primila pogodak, a to je ona protiv Varaždina.
– Mislim da smo dobro izgledali. To je takav stil igre i pogoci su neminovnost. Svi bismo potpisali da primimo pogodak svaku utakmicu, a da imamo ovoliko bodova.
Prema Instat Scoutu Jovičić je najbolji stoper u HNL-u po broju osvojenih duela.
– Nisam znao za taj podatak do trenutka kada mi je otac poslao poruku. On je taj podatak dobio od nekoga iz BiH. Sjajno mi zvuči, bit će to samo dodatna motivacija. No to je plod dobre igre moje momčadi.
U kuloarima se spominjala opcija da je u jednom trenutku bio zanimljiv i Dinamu?
– I ja sam nešto načuo, ne znam gdje je zapelo. Sad se nedavno pojavila opcija da me praška Sparta gledala protiv Hajduka, no ni to se nije konkretiziralo.
Također, nije se konkretizirao ni poziv u reprezentaciju Bosne i Hercegovine...
– Postojale su neke priče još kada je Robert Prosinečki bio izbornik. Jakirović me predložio i sugerirao da bih tamo bio pojačanje. No ništa se nije dogodilo. Nadam se da ću u budućnosti dobiti poziv. San svakog nogometaša je da igra za svoju zemlju.
Morali smo razriješiti još jedno pitanje. Tko u ligi najdulje može baciti loptu iz auta?
– Dosta se govorilo o tome kako izvodim aut. Ja mogu otprilike od kornera do sredine peterca. Petar Bočkaj također može daleko kao i ja, a odmah iza je Fran Karačić – uz smiješak je zaključio Jovičić.
Po Prijedoru skupljao sličice za Svjetsko prvenstvo 1990 u Italiji a sad mu je 25 godina?