Blaženko Lacković, Domagoj Duvnjak i Igor Vori upisali su se u povijest rukometne Lige prvaka. Kao osvajači, naravno. Ako izuzmemo igrače koji su s bjelovarskim Partizanom (1972.) te Zagrebom (1992. i 1993. godine) osvajali naslove ovog prestižnog klupskog natjecanja, onda se na prste jedne ruke mogu nabrojiti naši igrači koji se mogu pohvaliti da su bili prvaci Europe. Prije trojke iz Hamburga to je pošlo za rukom Patriku Ćavaru u dresu Barcelone (1998., 1999. i 2000.), Davoru Dominikoviću također u dresu Barcelone (2005.) te Mirzi Džombi (2006.) i Peri Metličiću (2006., 2008. i 2009.) u dresu Ciudad Reala.
– Prvaci smo Europe, a upitno je hoćemo li dogodine braniti naslov. Naime, da bismo sudjelovali na kvalifikacijskom turniru s pozivnicom, moramo biti četvrti u njemačkom prvenstvu. Do kraja igramo s Lemgom kod kuće i u gostima kod Melsungena. Trenutačno je četvrti berlinski Füchse, koji ima bod više. Oni moraju u posljednjem kolu izgubiti od Hannovera – rekao je Blaženko Lacković koji je prvi od hrvatskih rukometnih mušketira došao u Hamburg, 2009. godine.
Zdravica i za Džombu
Godinu dana kasnije stigli su Vori i Duvnjak.
– Kad se sjetim kvalifikacija za ovogodišnju Ligu prvaka... Igrali smo u St. Raphaelu s domaćinom i desetak minuta prije kraja gubili smo četiri razlike. Na kraju smo pobijedili uz dosta sreće sa 32:31 i malo-pomalo stigli do kraja – rekao je Domagoj Duvnjak.
Nakon utakmice svi su očekivali slavljenike u službenom hotelu. Prolazili su sati, a hotelom su se motali tek naši "Poljaci" iz Kielcea – Musa, Štrlek, Buntić, Čupić i Losert. Rukometaša Kiela i Barcelone, poraženih, nije nigdje bilo. Vrtjeli su se tu još i bivši igrači, danas treneri ili menadžeri, poput Talanta Dušebajeva, Aleksandra Tučkina, Zdravka Zovka, Senjanina Maglajlije, Andreja Golića. Nazdravljalo se i Mirzi Džombi koji je proglašen za najbolje desno krilo u 20-godišnjoj povijesti Lige prvaka. Netko će iz kuta reći da je Đole najveći gubitnik jer je s tri kluba sedam puta poražen u finalima. A društvo u kutu strpljivo je čekalo Domagoja Duvnjaka. Među njima i mama Ivanka koja nije propustila gotovo nijednu utakmicu kada joj je sin igrao za Zagreb. Sada je Njemačka ipak malo daleko. Nakon dvosatnog čekanja dobila je poruku od sina.
– Evo, piše da neće tako skoro u hotel. Slave s navijačima negdje u pivnici. Eto, nisam ga stigla ni izljubiti, ni za trofej ni za rođendan – rekla je mama.
Ubrzo se lobi hotela ispraznio. Neki su otišli na spavanje, neki u grad. Dečki iz Hamburga nemaju baš puno vremena za slavlje. Već u srijedu ih čeka Lemgo.
– Sigurno je da ćemo imati veliki doček u Hamburgu, a fešta će se nastaviti i na utakmici s Lemgom. Samo ne znam kako ćemo to odigrati s obzirom na pražnjenje baterija u finalu, a moramo pobijediti – rekao je Lacković.
Navijači obožavaju našu trojku. Naravno, najveće simpatije su na strani Duvnjaka. Na službenoj stranici kluba na hrvatskom jeziku je napisano: Sretan rođendan, Dule.
Rekordnih 7 asistencija
– Proveo sam u Hamburgu tri divne godine. Život ide dalje, a ja u Pariz. Strahovao sam da ću u novi klub doći kao luzer, ali dolazim kao osvajač Lige prvaka – rekao je Igor Vori.
Hamburgu, barem još jednu sezonu, ostaju Lacković i Duvnjak.
– Momčad će izgledati drukčije i vjerujem da ćemo i sljedeće sezone biti dobri. Ma, samo da izborimo Ligu prvaka. Baš mi se svidjelo u Kölnu i želio bih ovdje igrati i dogodine – zaključio je Duvnjak koji je u finalu imao sedam asistencija, što je rekord u Ligi prvaka. Barem što se tiče finala.
Hamburg je ove sezone imao proračun devet milijuna eura. U tijeku sezone budžet su dosta skresali, a sljedeće sezone nagađa se da će biti oko šest milijuna eura. Više od njih u Ligi prvaka ove sezone imali su tek Kiel i Barcelona. Koje je HSV pobijedio na putu do trona.
