U početku bijaše Pitana... I “pitana” pravilom postala. Tako bismo nekako mogli početi polako svoditi svoje iskustvo s VAR-om, pojavom koja je još relativno svježa u svjetskom nogometu. A kao što dobro znamo, svemu novome treba vremena da se uhoda, pa znate, na razne se načine sve može gledati, propitujemo što možemo popraviti i tako dalje bla, bla...
Naravno da bi bilo najlakše i u najmanju ruku pretenciozno ući u priču kako postoji neka svjetska zavjera protiv hrvatskog nogometa. Ali kratka povijest presuda uz pomoć videotehnologije reći će da je onaj dan kad je ta praksa uvedena barem po njega bio jedan od lošijih, usporediv možda s onima kad nas je Ekvador isprašio sa Svjetskog prvenstva ili kad smo u Cardiff otišli uvjereni da ćemo dobiti domaćinstvo Eura, a s njim i nove stadione od Sanadera, e da bismo se vratili kući s nula glasova. I bez Sanadera koji se iskusno prije glasanja pokupio.
Sve je krenulo onoga dana kad je bivši nogometaš i košarkaš, propali glumac, a pomalo i zaštitar iz sela kraj ničega u Argentini postao glavni akter finala Svjetskog nogometnog prvenstva pet minuta buljeći u ekran kao da je molekularni biolog i tražeći način da dosudi jedanaesterac nakon što je jedna lopta u šesnaestercu liznula ruku Perišiću. Svijet nogometa ostao je u šoku, Mark Clattenburg ustanovio je da je Argentinac bio čak i dobar dok ga VAR soba nije privela za ekran, a José Mourinho je u svom stilu zaključio da poslije takve odluke nogomet više nije sport za njega! Mala nam je utjeha bila i to što je Pitana za ozbiljan nogomet ubrzo postao otpisan jer je čak i Juan Sebastián Verón nakon njegove arbitraže u jednom derbiju rekao da se utakmica ne bi završila da je on bio na terenu, kad je šansa da Hrvatska postane svjetski prvak nepovratno odletjela u korist ipak veće i jače nogometne nacije.
Sljedeći veliki trenutak VAR-a u našim životima bio je onaj kad je rezolutni Nijemac Felix Brych u ulozi Markusa Merka novog doba jedne divne plave noći nasjeo na cirkusantski pad šahtarovca Tysona da bi onda, pomno pregledavajući VAR snimku, našao i svog spasitelja – Dinamova “Tysona” Théophile-Catherinea koji je na pod složio golmana Pjatova kao da je treći brat Kličko! Bio je to idealan “I rest my case” rasplet za zagovornike VAR-a jer je razotkrio nešto što se događalo Brychu iza leđa, a s istom su lakoćom odbačene i sve protuteze da je lopta bila daleko od zbivanja, da je Pjatov prvi potegnuo braniča itd. Pedantni Brych proslavio se ipak na zadnjem SP-u, a skupa s njim i VAR soba, kad nije dosudio jedanaesterac za Srbiju iako je pola švicarske obrane skakalo po Mitroviću kao po dječjem toboganu.
Bilo je u međuvremenu toga još, kako na našim terenima tako i na velikoj sceni, da bi u ove dvije utakmice Dinama i Villarreala, kad su se plavi našli nadomak povijesti, stala sva moguća kontroverza i upitnost VAR-a. Jer ako iz VAR sobe režiji lifraju – kako im odgovara da bi se oprali – čas jednu čas drugu snimku s povučenim crtama kao da su prije njih vukli neke druge lajne, ako imaju potrebu u poluvremenu igračima nešto dodatno pokazivati na mobitelima, pa kako da običan gledatelj sve to shvati i protumači nego kao običan cirkus? I da moderni nogomet sve više sliči na rukomet. Dobar poznanik jutro poslije priznao je da je ugasio TV nakon prvog gola Villarreala, u dvije utakmice realno boljeg takmaca.
Ali opet... Kako da običan nogometni fan više zna što jest, a što nije zaleđe, zabranjeni položaj kojim napadač stječe očitu prednost u trenutku upućivanja lopte, ako usporedi situacije s utakmice Osijek – Gorica gdje je pogodak poništen zbog pet milimetara i ove iz Europske lige gdje je priznat iako ostaje nejasno jesu li se igrači i petama “dodirivali”!? Čak i kad uzmemo zdravo za gotovo da je jedanaesterac svako igranje rukom u šesnaestercu, pa i nesvjesno, kako objasniti igračima da bi svi redom trebali trčati po kaznenom prostoru kao logoraši s leđima na rukama, a onda i publici da to nije neka zajebancija nalik hrkljušu ili gvošu iz “Top liste nadrealista”, nego ozbiljna igra!? Na kraju, kakav je smisao VAR-a ako je nekom majka, a nekom maćeha? Ako u najljepšoj igri na svijetu presuđuju neki nevidljivi likovi iz “Big Brothera”? I da to nekad traje kao zasjedanje AVNOJ-a!? Realno, da su ono u četvrtak dosudili kontra Reala, a ne Dinama, načekali bi se sljedeće prilike. Najdosljedniji je u priči o VAR-u od prvog dana, koliko god iritirao svaljivanjem krivice na sve i svašta čim ne pobijedi... A tko ako ne vi, Bjelica! Neka nam dragi Maksimir oprosti...
Nekoliko sam puta gledao izvođenja slobodnog udaraca kada golman stoji na jednoj stativi i postavlja živi zid, a izvođač u tom trenutku postiže gol. Sudac priznaje gol. Jednom je gol na tak način zabio Manchester Uniter, a drugi puta Real Madrid. Vidio sam slične pokušaje manjih klubova protiv većih, ali sudac nikada nije priznao pogodak jer kakti nije dao dopuštenje. Ovo sve što sam pisao imao poantu: nismo svi jednaki, neke životinje su jednakije od drugih.