Teško je povjerovati da je prošlo već godinu dana od onog trenutka kad smo ugledali hrvatsku zastavu i slušali hrvatsku himnu na najvećoj mogućoj sportskoj pozornici, u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva.
Godina brzo prođe, a to ljeto 2018. svi koji smo ga na ovaj ili onaj način proživjeli pamtit ćemo do kraja života. Posebno oni koji su najzaslužniji za sve to, naši nogometaši i veliki izbornik Zlatko Dalić. Njima pripada slava, nama uspomene koje neće proći nikada.
Bio je to spektakularni vrhunac sjajne generacije predvođene velikanom Lukom Modrićem, prvim Hrvatom koji je, posve zasluženo, proglašen u svim relevantnim izborima najboljim nogometašem svijeta u 2018. godini.
Da bi do njega došla, morala je proći kalvariju i suze prethodnih neuspješnih pokušaja kad su nedostajale samo nijanse. Ali tako je to u sportu. Sudbina je odredila da je tim dečkima, koji su i prije bili veliki, za poseban rezultat bio potreban i poseban čovjek na klupi. Dalić je to bio.
Hrvatska je točno dvadeset godina nakon prvog ostvarila i drugi grandiozan nogometni uspjeh. Pazite, u tom razdoblju Engleska nije igrala nijedan finale niti je osvojila medalju na velikim natjecanjima. Male reprezentacije poput Bugarske ili Mađarske slave jedan uspjeh godinama, desetljećima. Obilježavaju petu, desetu, dvadeset i petu, pedesetu godišnjicu...
Velike momčadi, a Hrvatska u to društvo sada svakako spada, stalno teže novim trijumfima. Stalno žele nadmašiti prethodnike. Srebro iz Rusije pokazalo je da Hrvati to mogu. I daje lekciju da nekad jednostavno treba samo pričekati.
>>> Pogledajte kako je izgledao doček vatrenih u Zagrebu
Da, bilo bi primjerenije da pišu o 41. obljetnici "Čuda iz Córdobe" kada su njihovi Austrijanci zadnji puta pobijedili Nijemce u natjecateljskoj utakmici, dakle ne u prijateljskoj nego u ozbiljnoj.