U Zadru je zbog njih kasnila misa (na Cvjetnicu), Milan Bandić muku je mučio kako doći do Mate Miše Kovača, kojega su oni poželjeli na dočeku u Zagrebu, a Hrvatska pošta je nakon njihova trijumfa izdala prigodnu markicu.
Pogađate, radi se o hrvatskim vaterpolistima koji su u Melbourneu te 2007. godine osvojili svjetsko zlato, prvo i zasad jedino od hrvatske samostalnosti (u sklopu bivše Jugoslavije bili su svjetski prvaci još dva puta – 1986. u Madridu i 1991. u Perthu).
Nakon što je s bivšim suigračima u hotelu Ivan pogledao najznačajnije trenutke iz Melbournea, Samir Barač (43) je istaknuo:
– Rasli smo iz utakmice u utakmicu. Prijelomna je bila polufinalna pobjeda nad Srbima, svjetskim prvacima. Bilo je u gledalištu puno naših iseljenika, navijalo se žestoko, ambijent je bio fantastičan. Pamtit ću za sva vremena tadašnje ozračje u reprezentaciji. Ne sjećam se da u nacionalnoj vrsti ikad bilo toliko zajedničkog naboja – kaže Barač koji je karijeru završio 2013. u Primorju. Danas je trener mlađih juniora u tom klubu, predsjednik Riječkog sportskog saveza i igrač rovinjskog Delfina.
Njegovi sugrađanini Igor Hinić (41, igra u Delfinu) i Damir Burić (36, još igra u Turskoj) nisu došli. Nisu došli ni Josip Pavić (35) i Andro Bušlje (31) koji danas igraju u grčkom Olympiakosu te Frano Vićan (41) koji je s mladostašima (kao praktično jedini vratar nakon ozljede Marcelića) na pripremama u Mađarskoj. Ostali su stigli, predvođeni legendarnim kapetanom Zdeslavom Vrdoljakom (46).
– Taj nam je rezultat svima obilježio karijeru. Meni je u najljepšem sjećanju ostalo sve ono nakon finala. Kako smo se radovali kad smo ušli u svlačionicu, kad smo se popeli na postolje, kad smo slušali hrvatsku himnu. Pa, povratak kući preko Amsterdama, doček u Zagrebu na Jelačićevu trgu pred skoro 80.000 ljudi, pa potom doček u Splitu nas Splićana... Neponovljivo! – ushićeno će Zdeslav koji je drugu sezonu trener prve momčadi Mornara.
Pomaže mu, savjetima, Teo Đogaš (40) koji kaže:
– Ne mogu vjerovati da je od tada prošlo već deset godina. Vrijeme jednostavno leti. Bavim se privatnim biznisom, imam dva katamarana i iznajmljujem ih turističkim skupinama. Dobro je, ne žalim se – kaže Teo zažalivši ipak što do medalje nismo stigli i na nekim drugim natjecanjima, prije svega na SP-u u Montrealu 2005. kada smo bili četvrti.
Aljoša Kunac (36) još igra u POŠK-u...
– Ali i treniram klince – dodaje. – Od igranja ne bih mogao preživjeti i hraniti obitelj.
Igra i to u vrhunskoj formi i Maro Joković (29), tada najmlađi u reprezentaciji.
– Igrao sam s ljudima koje sam više gledao na televiziji nego što sam ih poznavao. Drago mi je da sam dio te priče nakon koje je počela hrvatska žetva medalja. I drago mi je da smo se ovako okupili. Neki su momci otišli iz vaterpola pa se nismo vidjeli godinama – kaže Joković.
Bio je tu i njegov suigrač iz Juga Pavo Marković (njih dvojica su zabili one presudne pogotke u finalu s Mađarima (8:8 – Joković, 9:8 – Marković), te bivši jugaš a sada profesor glazbenoga u dubrovačkoj gimnaziji Miho Bošković (34).
– To prvenstvo nam je svima bila odskočna daska. A ovo okupljanje generacije bilo je ljepše od proslave 10. godišnjice mature – nasmijao se glazbenik Miho, s čime se složio i Mile Smodlaka (41), danas trener Jadrana i pomoćnik izbornika Tucka.
Druženje je kulminiralo za večerom u restoranu Barun, zlatni iz Melbournea bili su za jednim stolom, kao i prije deset godina.
– Tada im izbornik Rudić nije dopuštao da koriste mobitele za vrijeme objeda. A nisu smjeli imati niti slušalice u ušima. Radi bolje komunikacije – prisjetio se Ratkov pomoćnik Milorad Damjanić.
Zlatnom izborniku Rudiću dajemo zadnju, kako je bilo i u Melbourneu.
– Ova okupljanja su izvanredan potez HVS-a. Tako se stvara kult reprezentacije!
