Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 6
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
EKSKLUZIVNO - ŽIVOTNA PRIČA

Roditelji Novaka Đokovića za Večernji: Hrvati i Srbi moraju se prestati mrziti

Roditelji Novaka Đokovića, Diana i Srđan
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
1/12
02.06.2019.
u 12:59

Teško je, nesumnjivo, biti dio obitelji Đoković u Beogradu. Neprestano su pod povećalom javnosti. No, oni se trude živjeti normalnim, običnim životom

Ponos se u toj sobi može opipati, i to doslovno. Jer, iza pomno ulaštenih stakala vitrina, originalni su trofeji koje je osvojio Novak Đoković, prvi reket svijeta. Svakoga tko imalo voli tenis u memorijalnoj će sobi u restoranu Novak u Beogradu proći trnci. Pred očima mu je važan dio povijesti toga sporta.

– Četiri je puta bio najbolji sportaš svijeta. Teško će to nadmašiti netko s naših prostora. I to bez ičije podrške, no uz strahovitu žrtvu cijele obitelji, naročito Dijane i mene. Živjeli smo njegov život 15 godina kako bi on postao to što jest, najbolji na svijetu – započinje Novakov otac Srđan Đoković.

Na ekranu televizora u toj sobi “vrti” se ženski meč Roland Garrosa, a dva sata kasnije, na teren će istrčati Novak.

– Iskreno, bilo je trenutaka kada smo mislili da ne možemo sve to popratiti, materijalno. Jer, ako nemamo novca za Roland Garros ili Wimbledon, ne može ni ići. Bilo je mnogo takvih situacija, na kraju bismo se nekako snašli, i to je bio jedini način da uspije. On to nije znao, i nije ni trebao znati. Nismo ga opterećivali, nismo mu govorili imamo li ili nemamo, za njega se moralo stvoriti. Radila sam 17 godina u restoranu na planini Kopaonik, po 10, 15 ili 16 sati. Srđan je s njim putovao, a ja sam im slala sav novac koji bih zaradila. Vodili smo palačinkarnicu i pizzeriju. Sve sam radila – pekla palačinke, bila u šanku, pravila pizze, i to sam naučila, jednostavno nisam mogla ovisiti o radniku jer bi preko noći pobjegao. Na kraju se isplatilo, ali moglo je biti i drukčije – nadovezuje se majka Dijana.

Kao tikva bez korijena

Roditelji su trojice sinova – najstariji je Novak, četiri je godine mlađi Marko, a još četiri Đorđe. I njih su dvojica “živjela Novakov život”.

– Događalo se da bismo preko noći mijenjali njihove planove kako bismo mu pomogli jer je pao u emotivnu krizu i možda ne želi igrati kao, primjerice, u Miamiju. Organizirali bismo se u nekoliko sati, otkazali njihov odlazak u kamp u Barcelonu i svi se spakirali i odletjeli kako bismo njega podigli. Njemu je to jako puno značilo, igrao je, došao do finala. Ponosni su na brata jer imaju idola u svojoj kući, bave se istim sportom – govori Dijana.

Sve su postigli sami, uz pomoć nekoliko prijatelja, bez sustavne podrške države, ali to nije slučaj, kažu, samo kod njih, već u svim slabostojećim malim državama, pa tako i u Hrvatskoj.

– Osjećali smo se kao tikva bez korijena. Proveo je četiri i pol godine, s prekidima, kod Nikole Pilića na akademiji, koji ga je prihvatio kao najrođenijeg sina. Kod njega je naučio ključne stvari koje su ga vodile kasnije kroz život i karijeru, a to su disciplina, red i rad. Novak je bio trostruki prvak Europe do 14 godina, i pojedinačno, i ekipno, i u parovima, bio je viceprvak svijeta sa Srbijom, prvak Europe do 16, pa do 18 godina, najbolji juniorski igrač u povijesti europskog tenisa. I nikada ništa nismo uspjeli završiti u svojoj zemlji dok nije počeo osvajati velike turnire. Onda su se priključili razni političari, kvazi treneri i ljudi koji nemaju nikakve veze s njim i njegovim uspjehom. Nije nas politika uspjela iskoristiti, niti hoće, iako je bilo pokušaja. Uzdali smo se u sebe, kao obitelj smo to iznijeli, a bilo je strahovito teško. Proživjeli smo 17 godina ludila, promijenili pet stanova u Beogradu, nosili svoj namještaj koji bi se nakon petog seljenja razglavio. No, imali smo vrhunski cilj, a to je da on postane ovo što jest. A on je stvarno nevjerojatan u svakome pogledu. Samo je trenutno tenisač, da znate, čime god se bude bavio u budućnosti, bit će toliko uspješan kao što je danas tenisač. Dobar je čovjek, prije svega, širi ljubav gdje god se u svijetu nađe, ne dijeli ljude po rasi, nacionalnosti ili vjeri, to mu je apsolutno strano. Za ponos je i diku ne samo srpskog naroda nego svih ljudi svijeta, a osobito iz regije – kaže otac.

Dio javnosti u Srbiji, pak, zamjera Novaku što podržava hrvatske sportaše. Gostujući u emisiji na RTS-u, Srđan Đoković nedavno je objasnio zašto njegov sin navija za Hrvatsku. “Novak je netko tko predstavlja Srbiju i Srbe onakve kakvi jesu, a ne kao genocidan narod, kako nas neki sa Zapada pokušavaju prikazati”, izjavio je.

Roditelji Novaka Đokovića, Diana i Srđan
1/12

Žao nam je svih stradalih

– Ima i ljudi u Hrvatskoj koji zamjeraju onima što navijaju za Novaka, a znam da on u vašoj zemlji ima golemu podršku navijača. Izjavom na RTS-u obratio sam se većinskom dijelu moga naroda, kao što se sad obraćam većinskom dijelu vašeg naroda. Većinski dio jednog i drugog, i bilo kojeg naroda na svijetu, normalni su ljudi, ovakvi kakav je Novak: multinacionalni, multietnički, multikulturološki, multivjerski, bez ikakvog ograničenja za bilo što. Događale su se u prošlosti ružne stvari između naših naroda, ali moramo ići naprijed, ne možemo cijeli život provesti u mržnji jedni prema drugima. Francuzi i Nijemci su bili krvni neprijatelji, milijuni su u Drugom svjetskom ratu poginuli s obje strane, ali su vrlo brzo uspostavili diplomatske i ekonomske odnose, danas su najčvršća karika u Europskoj uniji. Žao nam je, naravno, iz sveg srca svih stradalih u sukobima koji su dogodili na veliku žalost goleme većine naroda, i srpskoga i hrvatskoga. To se mi nismo pitali, pitali su se neki drugi koji su sve to zamutili, političari koji su stvorili kaos i mržnju bez ikakvog razloga. Mogli smo napraviti ekonomsku uniju i bili bismo, uz Francusku i Njemačku, najrazvijeniji u Europi. Što je bilo, bilo je. Po onome što Novak izjavljuje svuda kad ima priliku, prošlost moramo ostaviti iza sebe i ići naprijed. Trebamo voljeti svoj narod, i volimo ga najviše ne svijetu, ali ne mrzimo Hrvate, Makedonce, Slovence... Naprotiv, to su nam susjedi, a bolje je biti dobar s prvim susjedom nego s bratom u Australiji, jer je ovaj je tu i treba ti pomoći. Siguran sam da u svim narodima koje spominjem ima neusporedivo više normalnog svijeta, kao što smo mi i Novak, nego ovih drugih – uvjeren je on.

No, ti su normalni, objašnjava, tihi jer su dobroćudni, dok su “ovi drugi previše agresivni, u svakome pogledu, i u verbalnom i u fizičkom, pa se stvara dojam da ih ima više. A nema.”.

Foto: Ilustracija/Davor Javorovic/PIXSELL

– Pa ne možemo biti zatočenici tih šovinista koji mrze sve živo! U Dalmaciji bacaju u more Srbe, ali čine oni to i sa Zagrepčanima. Zašto? Gotovo je s tim! Kraj! – poručuje.

Pet je godina Novak zaredom igrao na turniru u Umagu, početkom 2000-ih, i nikada ni jednu ružnu riječ, naglašavaju, nisu doživjeli niti ih je itko poprijeko gledao. Đorđe je tada bio dječačić, toliko se sprijateljio s mještanima da je na koncu prodavao kokice i sladoled. Puštali su ga po gradu kao da je u Beogradu.

– Golema većina naroda je normalna, i njima se obraćamo, a onoj manjini se ne treba ni obraćati jer su u ogrezli u mržnji i ludilu u koje nas žele sve uvući. Vi se u vašoj kući molite kojem god hoćete bogu, kao i mi, ali kad izađemo na ulicu, surađujmo, živimo normalno, radimo, pravimo putove, a neka svatko ima svoje, to je potpuno prirodno i normalno. Ali nemojmo se vraćati na ono što je bilo, gledati tko je katolik, pravoslavac, musliman, to smo nadišli. Život je prekratak, nemamo vremena baviti se mržnjom, ona pojede ljude, uništava ljudsko biće. Isto su nam podrijetlo i običaji, samo smo u jednom trenutku dopustili da nam naprave kaos u životu, i da ga prave i dalje. Mi smo odlučili reći dosta! Novak je preteča novog načina nacionalizma – kojem je prva ljubav prema svom narodu i izostanak mržnje prema drugim narodima i vjerama – ističe Srđan.

Apsurdno je, dodaje, što su u našim zemljama najpoznatiji političari, dok su u razvijenima “samo državni službenici, a nikako glavni glumci”.

– Trebaju povoditi naše misli i naše ideje, a ne nam nametati svoje misli i ideje – misli Đorđe.

Poruke su legendarnog tenisača izuzetno dobro prihvaćene na hrvatskome tlu, a on ih ne izgovara, uvjeravaju roditelji, kako bi nekome se svidio, već zato što to misli iz duše. Prisjećaju se njegova osvajanja master serije u Montrealu 2017. kada ga je službeni spiker predstavio kao tenisača iz Hrvatske. Ostao je miran, hladan kao led, uzeo je mikrofon i izustio: “Gospodine, pogriješili ste, ja nisam iz Hrvatske, ja sam iz Srbije. Ali ne brinite se, znam da to niste namjerno učinili, a i da znate, to je ionako isto.”

– Time je zatvorio uši ultrašovinistima kojima život prolazi u mržnji. A je li to teško? I kod vas ga zovu Nole, kao i kod nas. On je ovdje član svake normalne obitelji, a takvih je 98 posto, svi ga smatraju svojim djetetom. Kad odem na tržnicu, dva sata ne mogu otići od bakica koliko pričaju o forhendu, bekendu. E to je taj normalan narod... On je starim ljudima produljio život, pokazao im je da ima nade, da ništa nije izgubljeno, da nismo najgori na svijetu – govori otac.

– Novak je kozmopolit, stvarno je globalan, ali to se nosi iz kuće – nadovezuje se majka Dijana.

Novak je i nama uzor

Upravo su sportaši napravili veliki iskorak u zatopljavanju odnosa među zemljama bivše Jugoslavije, a u njih bi se, ističu naši sugovornici, trebali svi ugledati, ponajprije političari.

– Sportaši prolaze strašno teško sazrijevanje, susreću se s mnogim problemima da bi postigli uspjeh. Kod njih nema fore, nego je sve rad, red i disciplina. I tako se ponašaju i u životu, rijetko je koji sportaš loš čovjek. Oni su preteča nekih novih odnosa, daj Bože da se ova priča primi i kod vas i kod nas, i da počnemo surađivati u svakome pogledu. Nemamo više ni dan, a ne godinu vremena, ni vi ni mi. Nestajemo. Četrdeset tisuća Srba godišnje nestaje, kao i deseci tisuća Hrvata. Trebamo gledati kako opstati, možemo se mrziti koliko hoćemo, ali ne vrijedi, susjedi smo. Moramo graditi mostove. Molim vas, poslušajte Novaka, ja ga slušam kao njegov otac, on mi je uzor. Prvi put to javno priznajem, ali učim od njega. I on, i Marko, i Đorđe bolji su ljudi nego ja, mnogo, a najveći uspjeh u životu svakog normalnog čovjeka jest kad te djeca prerastu – kaže on, s neskrivenim ponosom.

– Mi smo djecu izveli na put, naš zadatak je ispunjen – složit će se Dijana.

– Sad nam je ovo zadatak kao obitelji. Zašto da se više gledamo preko nišana? Gdje god da se Novak nađe s hrvatskim sportašima, grle se i izlaze kao braća najrođenija. Uz naše, najviše se druži s Hrvatima. On je za vrijeme poplava pomagao i Srbiji, i Bosni, i Hrvatskoj. Ne razdvaja. Je li on ikad ikome dao razlog da ga ne vole? Pa ti koji ga ne vole, s njima nešto nije u redu! – podcrtavaju.

Srđan je rođen na Kosovu, a s 19 godina, nakon završene gimnazije, doselio se u Beograd. Dijana je rođena Beograđanka, ali roditelji su joj podrijetlom iz Vinkovaca – tek punoljetni, 60-ih godina, stigli su u glavni grad Srbije, kao vojna lica. Iako ne baš često, Dijana i danas posjećuje rodbinu u Slavoniji. Supružnici Đoković upoznali su se na Kopaoniku, on je bio učitelj skijanja, a ona studentica DIF-a koja je polagala za učiteljicu skijanja.

Noletov jelovnik

– I nasanjkala se! – smije se Srđan.

– Stala sam na tanak led – zadirkuje ga ona.

– Ona nije završila DIF, ja nisam završio pravo. Ugostitelji smo – dodaje on.

Sudbinski im je, nedvojbeno, bio taj Kopaonik. Tik uz njihov restoran, gradili su se teniski tereni kada su Novaku bile tri godine. Radnicima je taj dječak nosio piće, a otac mu je ubrzo kupio mali reket s izbušenim lopticama. I sve je ostalo povijest.

Foto: Ilustracija/Davor Javorovic/PIXSELL

Istim su stopama krenuli i mlađa mu braća Marko i Đorđe.

– Oduvijek su željeli samo tenis iako smo im s deset godina rekli da mogu birati nešto drugo. Nitko ih nije tjerao, ali njihova je prva igračka bila teniska loptica. Nisu mogli ostvariti rezultate kao Novak, i naprosto im je to bio teret. Na terenu su svi protivnici uvijek vidjeli Novaka, pa bi rekli: “Eto, bar smo jednog Đokovića pobijedili.” Odustali su, Marko je ostao u tenisu, našao je svoje mjesto pod suncem u Marbelli, radi s djecom. Đorđe je izašao iz tenisa, bavi se privatnim biznisom, svatko je našao svoj put. Jako su bliski s bratom i rade s njim. Marko mu je pomoćni trener, kada Vajda ne može putovati, ide on, a u Madridu su osvojili svoju prvu master titulu kao braća i kao trener i igrač. On mu je i sparing partner, i trener... – opisuje Dijana.

– I brat – ubacuje se Srđan.

– I prije svega brat. A Đole je s njim što se biznisa tiče, i da mu bude pri ruci za sve što treba – nastavlja ona.

Za restoran Novak kaže kako je to “u prvom redu muzej”. Zidovi su prekriveni fotografijama prvog tenisača svijeta, a na posebnom je postolju, na uzdignutoj i istaknutoj poziciji, globus koji je osvojio kada je prvi put zauzeo vrh ATP ljestvice 2011. A memorijalna soba prava je riznica – rijetko se gdje u svijetu može vidjeti toliko sjajnih trofeja na jednome mjestu. Uz Novakov portret, vise i slike njegove braće, njemu slijeva i zdesna. Omiljeno je to odredište kineskih turista, koji fotoaparatom bilježe doslovce svaki detalj. Novak se, stoga, znao našaliti kako su Valter i on najpoznatiji Srbi u Kini.

I jelovnik odiše njegovim duhom pa nude vegansku i vegetarijansku hranu, a gosti je, kažu nam, rado kušaju jer im je Novak i u tom pogledu uzor. Iz njihova restorana ne možemo, posjeli su nas, otići gladni. Probali smo nevjerojatno ukusan steak od povrća, kakav voli i Novak.

– Možda bih se i ljutio na njega što ne jede meso, ali on ima toliko snage kao da jede kilogram mesa na dan – smješka se otac.

Foto: Ilustracija/Davor Javorovic/PIXSELL

S Dijanom Đoković za istim stolom, zajedno smo odgledali početak Novakova meča s H. Laksoneenom. Ona puno mirnije, složit će se oboje, proživljava sinove nastupe.

– Kad sam na tribinama, ne mogu sjediti na mjestu pa šetam uokolo, više poznajem livade i terene za golf pokraj Wimbledona nego sam stadion. A kada sam u Beogradu, sjednem u auto pa se vozim dok ne završi meč – priznaje nam.

– Ili pere auto pa zove mene da sazna rezultat. Toliko je toga postigao da zaista nemam više razloga za stres iako želim da pobijedi, naravno – kaže Dijana.

Ne zivkamo sina

– Novak je kompilacija, nevjerojatno je, svih pozitivnih osobina koje imamo supruga i ja, a negativne nije preuzeo, ostavio ih je kod nas. Od nje je naslijedio mirnoću i staloženost, a od mene hrabrost i srčanost. Znači, kad naiđe na zid, on stane i razmisli, a ja ne, ja udarim glavom – kaže otac.

Izuzetno su bliski, ali nisu roditelji koji guše svoje dijete.

– Strašno mi nedostaje. Ostala sam ga željna, otišao je s 12 godina od kuće. Jako je puno putovao, ja ga nisam mogla pratiti jer sam imala još dvoje djece i posao. Suprug je bio stalno uz njega, bio mu je i trener, i fizioterapeut, sve. Sad on ima svoju obitelj, okupiran je djecom, ja nisam majka koja će ga neprestano zivkati i pitati kako je ili mu nešto drobiti. Kada ima vremena, neka se javi – kaže naša sugovornica.

Priznaje da je blaža baka Tari i Stefanu, nego što je bila majka sinovima.

– Kod mojih se roditelja znalo kome su kakve obveze, nisam baš bila puštena s lanca, a to sam prenijela i na svoju djecu. Tražila sam od njih možda nešto suviše, ali nije ni to loše, da im postaviš ciljeve, da vide nešto dalje od četiri zida i pomaknu se s mjesta. Zaista sam jako ponosna što su mi sva trojica sinova takvi kakvi jesu, to mi je najveći orden – iskreno kaže Dijana.

Teško je, nesumnjivo, biti dio obitelji Đoković u Beogradu. Neprestano su pod povećalom javnosti. No, oni se trude živjeti normalnim, običnim životom.

– Mogli smo živjeti gdje god smo htjeli u svijetu, razmišljali smo svojedobno o Ženevi, ali smo odlučili ostati u Beogradu jer je zaista metropola. Nitko nikakvih problema ovdje nema bez obzira na naciju. Tko ne traži kavgu, neće ju ni naći – zaključuju.

 

Komentara 174

BR
brzzzy
14:44 02.06.2019.

Normalni ljudi ne mrze nikoga...

IM
Immanuell
13:20 02.06.2019.

Obitelj za primjer svima.

DU
Deleted user
13:52 02.06.2019.

hrvati i srbi se ne mrze... mržnja postoji samo između slaboumnih nacionalista s obje strane...

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije