Već prvog dana dana Sport Festa, sajamsko-konferencijske priredbe što se po treći put održava u Poreču, bilo je puno zanimljivih gostiju, a najzanimljiviji od svih bio je ujedno i najtrofejniji među svima njima - Ratko Rudić, trenerski velikan kakvog je bilo teško i zamisliti.
A "Gospodin Vaterpolo" svoje je izlaganje započeo i završio apelom da se sportske aktivnosti ne smiju prekidati.
- Moramo se što više približiti normalnom načinu odvijanja sporta. Ako se zaustavimo mogli bismo izgubiti neke naraštaje i sport bi nam mogao doživjeti veliku štetu. Za šest-sedam godina mogli bismo biti u problemima.
Čovjek koji je osvojio četiri trenerska olimpijska zlata (dva s bivšoj SFRJ te po jedno s Italijom i Hrvatskom) za svoj najveći trenerski doseg označio je medalju koja nije olimpijska.
- Nakon 10 godina na klupi reprezentacije Italije i četiri godine u SAD-u, vratio sam se u Hrvatsku na poziv svojih bivših igrača. A hrvatsko svjetsko zlato iz Melbournea osvojeno 2007. smatram svojim najvažnijim osobnom rezultatom jer smo s tim naslovom probili barijeru koja je postojala. A u sportu vam je ponajveća barijera između srebra i zlata.
U pandemijskoj 2020. Rudić se po treći put ostavio trenerskog posla.
- Sad je to konačna odluka.
Prvi puta je bilo nakon olimpijskog zlata u Londonu 2012. godine.
- Tada sam se zapitao što još više mogu osvojiti, a i bilo je i u redu da svoje mjestom prepustim nekome mlađem, nekome tko ima veliku ambiciju. A Ivica Tucak jako dobro radi svoj posao. Imamo određeni broj kvalitetnih igrača, pokriveni smo dobro na svim mjestima i po kvaliteti smo u zoni medalje na velikim natjecanjima.
Drugi put se oprostio od trenerske karijere nakon Olimpijskih igara u Riju.
- Prihvatio sam poziv iz Brazila jer nikad nisam trenirao reprezentaciju zemlje koja je domaćin Olimpijskih igara. U Brazil sam otišao 2013. i vodio sam tu reprezentaciju tri godine. Ja sam bio zadovoljan, a očito i oni kada su mi za 2015. godinu dali nagradu za najboljeg trenera u ekipnim sportovima. A to je velika čast dobiti pored nogometa i odbojke, sportova u kojima su Brazilci sami svjetski vrh, nerijetko i svjetski prvaci. I nakon toga sam rekao završavam karijeru, no onda je došao poziv od Pro Recca, najtrofejnijeg svjetskog kluba. Imao sam veliku motivaciju, a moj klub je trebao biti i domaćin Final Eighta, no onda se dogodila pandemija koronavirusa i sve je otkazano. Tako sam ja završio svoju trenersku karijeru.
A kao najtrofejniji svjetski trener pun je dragocjenih i iskoristivih iskustava poput ovoga:
- Najviše cijenim kada netko ponovi uspjeh jer to je potvrda rada. Opasno je kada sportaši, koji su nešto osvojili, pomisle da je to nešto što njima pripada i da će to ponoviti bez velikog rada, bez promjena u radu. Jedino velikim radom može se do velikih rezultata.
Kao igrač, priznaje sam, Rudić u takvo što kao da nije do kraja vjerovao.
- Ja sam bio boemski tip igrača, volio sam romantiku u igri a i uživao sam u stvarima koje ne koriste sportašima. No, moja strast da postanem trener bila je toliko jaka da sam sve to posve potisnuo. Kada bi mi netko od mojih igrača pokušao prodati nešto slično, ja bih mu rekao da sam i ja bio s te strane i koristio iste štoseve i da to više ne pokušavaju.
Njegovi štićenici su ga, ispod glasa, običavali zvati trenerom tiraninom.
- Mene jesu zvali tako možda i zato što sam ja tražio da se svi, ne samo igrači, pridržavaju postavljenih pravila. A ona bi bila postavljena na početku programa kada bih održao sastanak sa svima, od igrača do vodstva Saveza. Ja bih predložio pravila i tražio povratnu informaciju da li je nečega previše ili premalo, da li bi oni nešto drugo, a kada bi taj sastanak završio više mi nitko nije mogao doći i reći da on danas ne bi nešto nego bi to sutra ili bilo što slično.
Pravila igre koje je on postavio u nekim slučajevima bi ostala i nakon njegova odlaska.
- Kada sam napustio reprezentaciju Italije, novi izbornik je dozvolio puno veću slobodu nakon čega su igrači sami sazvali sastanak i zatražili da se moj nasljednik drži pravila koja sam ja postavio - prisjetio se Rudić.
