Koliko je Janica Kostelić neponovljiva sportašica vjerojatno ćemo shvatiti tek u godinama koje dolaze. Zasad još tinja nada da će se vratiti u natjecateljsko skijanje i opet dovoditi naciju do navijačkog delirija.
Tek kada njezino zbogom bude potpuno izvjesno bit će nam sasvim jasno da smo bili suvremenici sportašice kakvu nismo mogli niti zamisliti da ćemo ikada imati. I bit će nam jasno da se takve božice (sporta) rađaju jednom u tisuću godina. Uostalom, Janica je prva sportašica iz Hrvatske okrunjena kao najbolja sportašica svijeta. Dičimo se genijalcima poput Petrovića, Ćosića, Kukoča, Balića, Parlova, i oni su u svoje vrijeme smatrani najboljima na svijetu u svojim sportovima, no nitko se od njih nije popeo na tron apsolutno najboljeg sportaša svijeta.
A Janici su tu čast proljetos ukazali članovi Laureusove akademije, sve odreda prave sportske legende. Doduše, ti isti velikani propustili su to učiniti još jednom prije - u godini kada je osvojila tri olimpijska zlata i srebro. No, zato su je uzdigli na pijedestal kada je, s četvrtim zlatom, postala najuspješnija skijaška olimpijka svih vremena.
No, u 2006. ostvarila je djevojka s pletenicama još jedan dosad nezamisliv doseg. Za manje od dva mjeseca pobijedila je u svih pet disciplina Svjetskog kupa, što ju je odvelo do trećeg velikoga Kristalnoga globusa za ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu, a usput je osvojila i mali Kristalni globus za ukupnu slalomsku pobjedu. Ovih se završnih i svečarskih dana godine na isteku Janica tradicionalno bavi ubiranjem nacionalnih godišnjih nagrada.
Kaže da voli pobjeđivati, ali nije sretna što mora izlaziti na pozornicu, pred svjetla reflektora, što se od toga čini takva pompa. Voli pobjeđivati, ali ne voli kada se tome pridaje tolika pozornost. Zvuči proturječno, jer pobjede se i postižu da se slave. No, kontradikcija je česta osobina genijalaca, a Janica je nešto najgenijalnije što se hrvatskom pojedinačnom sportu ikada dogodilo.
