Od elitnih sportaša sve češće ćete čuti da je vrhunski sport raubanje organizma do krajnjih granica. To je nerijetko forsiranje tijela i duha do ruba nezdravog, pa čak i preko toga.
Ponešto o tome čuli smo i na marginama nedavnog predstavljanja knjige “Tjelesno vježbanje i zdravlje” prof. dr. Marijete Mišigoj Duraković, profesorice s KIF-a koja se u svom radu više bavila tjelesnim vježbanjem primjerenim dobi i mogućnostima pojedinih organizama.
No to ionako nije knjiga za šampione, već za rekreativce jer na raubanje svoga organizma požalio nam se niz velikih hrvatskih sportaša poput Ivice Kostelića, Mirka Filipovića i Željka Mavrovića, što nas je ponukalo da se raspitamo o tome može li se uopće biti šampion nekog sporta, a da na neki način niste ugrozili svoje zdravlje. Ako ne ono aktualno, a onda barem ono koje bi vas trebalo služiti nakon okončanja karijere.
– Vrhunski je sport danas takav da se ide preko granica koje su preporučljive u zdravstveno usmjerenoj tjelesnoj aktivnosti. To je ekstremno trošenje kardiovaskularnog i lokomotornog sustava pa u našoj struci postoji ona definicija koja kaže da ondje gdje prestaje težak fizički rad tek počinje vrhunski sportski trening – ističe dekan Kineziološkog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Tomislav Krstičević.
Temu nam je pak dodatno razradio nekadašnji dekan KIF-a i dugogodišnji šef katedre za teoriju treninga prof. dr. Dragan Milanović:
– Kada vam je puls veći od 200 otkucaja u minuti, kada vaša pluća ventiliraju 230 litara zraka u minuti, kada vašim žilama protječe 35 litara krvi u minuti, onda je to strahovit atak na organizam. A da bi on bio što manji, to bi trebao omogućiti trening kao sredstvo adaptacije na iznimno stresna opterećenja.
Neki su djeci i kosti lomili
Profesor Milanović vidi način kako da intenzivni i ekstenzivni treninzi ne škode zdravlju onih koji ih prakticiraju.
– Ako je trening pravilan, ako ga vode školovani kadrovi koji ne pretjeruju, onda će to čak i unaprijediti zdravlje. No neki treneri inzistiraju na previše treniranja, neki to čine krivim vježbama što onda proizvodi mikrotraume kojima počinje narušavanje zdravlja. Te mikrotraume događaju se na zglobovima, srčanom mišiću, respiratornom sustavu, koštanom tkivu i kao takve jednog dana prerastu u ozbiljnu traumu. A znate i sami da je razlika između otrova i lijeka samo u dozi. Osim pretjeranih treninga, a danas se uz nove tehnologije i spoznaje u 4-5 sati dnevnog rada može postići isto što i u 7-8 sati, zdravlje ugrožava i nedostatak treninga, nespremnost za natjecanja na kojem se onda daje sve od sebe. Kada se organizam kroz trening nije adaptirao na natjecateljska opterećenja, sportaši ponekad znaju ući i u autonomne obrambene rezerve, a to je supstanca koju ne bi trebalo dirati.
U taj prostor čovjekovih mogućnosti ne bi se smjelo ulaziti.
– Stari teoretičari treninga govorili su da sportaši kod postavljanja svjetskog rekorda troše 60 posto svojih kapaciteta. No s napretkom tehnologije treninga možemo reći da se to događa sa 70 posto kapaciteta i da se dalje ne bi smjelo ići jer, ako ste u prostoru korištenja svojih kapaciteta oko 80 posto, onda narušavate zdravlje i u životnoj ste opasnosti. Jer, preko 80 posto autonomne su obrambene rezerve organizma koje ga čuvaju od nedopustivog trošenja imunološkog, hormonalnog, živčanog i mišićnog sustava. Kada biste otišli na 90 posto, ušli biste u zonu opasnosti od smrti jer to je nešto čime se napada supstanca i to bi bila destrukcija organizma. Zbog svega toga su po meni kod vrhunskih sportaša potrebni detaljni internistički i ortopedski pregledi najmanje dvaput godišnje, da se isključi i najmanji rizik od ataka na zdravlje, a da o životnoj opasnosti i ne govorim. I zato je važno boriti se i protiv dopinga svim snagama jer vi i s nedozvoljenim sredstvima ulazite u onih posljednjih 20 posto svojih kapaciteta.
A zašto se sve to u životu sportaša događa, pitali smo i jednog kardiologa, doc. dr. Šimu Manolu iz KBC-a Sestre milosrdnice.
– Profesionalni sport je tržište novca pa industrija novca gura sportaše preko granica fiziološkog i jedini pravi način bio bi kontinuirano medicinsko praćenje stanja organizma, čak i više od dvaput godišnje. Promjene se vide prvenstveno na srcu jer ono je organ koji mora podnijeti opterećenje i to je nama “red flag”, upozorenje da moramo nešto promijeniti, odnosno spriječiti da dođe do posljedica. Nažalost, sportaši ponekad svjesno idu preko svojih granica. Recimo, imate primjer nekolicine NBA igrača kod kojih su nađene strukturne bolesti srca koje su kontraindicirane za sport i povećavaju rizik od nagle srčane smrti. Njima je to sve objašnjeno, no oni su spremno odbili sve preporuke i preuzeli rizik da bi zbrinuli sebe i obitelji. Nažalost, u nekoliko slučajeva to je tragično završilo.
Svi naši sugovornici kazali su nam da jasna granica između zdravog i nezdravog sporta ne postoji, pa tako i doc. dr. Manola:
– Ne možete propisati formulu koja bi vrijedila za sve jer je sve to individualno, no jedno je ipak sigurno. Kad biste radili ultrazvuk čovjeka koji se uopće ne bavi sportom, potom jednog rekreativca i zatim vrhunskog sportaša, recimo biciklista, najgori ultrazvuk srca imao bi profesionalni biciklist. To potvrđuje da današnje bavljenje vrhunskim sportom odlazi na razine koje više nisu fiziološke. To je industrija novca koja je bez milosti i koja maksimalno koristi te ljude dok traju, a kada oni prestanu trajati, onda dođu novi.
A sve to, nažalost, zna početi u vrlo ranoj dobi o čemu nam je govorio dugogodišnji liječnik Cibone i košarkaške reprezentacije doktor Ivan Fattorini.
– Bilo bi idealno kada bi se sva djeca do 10. pa i 12. godine bavili bazičnim sportovima kao što su atletika, gimnastika i plivanje, a da tek onda izaberu sport. No mnogi roditelji svoju djecu specijaliziraju za neki sport i puno prije toga. Štoviše, ima čak primjera kada roditelji hoće da im, za potrebe uspješnosti u sportu, djeca budu što manja i tanja pa dolazi i do izgladnjivanja. A da ne spominjem roditelje koji rade u cirkusu i koji znaju svojoj djeci lomiti kosti da bi imala lažni zglob u ključnoj kosti kako bi se mogla provlačiti kroz neki obruč.
Ruskinje su morale povraćati
Prisjetio se doktor Fattorini i jedne anegdote s Olimpijskih igara u Seulu 1998.:
– Kako su svi europski sportaši bili nezadovoljni hranom jer je bila toliko začinjena umacima da nisi znao jedeš li ribu ili psa, Talijani su uspjeli dovesti cijeli zrakoplov s tjesteninom i sirom, ali i kuharom pa su u olimpijskom restoranu počeli spremati hranu na svoj način. Ja sam znao njihova liječnika pa sam znao točno na koju od 13 linija moramo ulaziti, a jednom su nam se pridružile i dvije vrlo mršave ruske gimnastičarke koje smo prošvercali kad je njihov strogi trener otišao na toalet. No, kada se on vratio, primijetio je na ustima jedne od cura trag neke tjestenine pa ih je pred nama natjerao da se povrate jer one moraju imati točno određenu težinu. To vam je slika modernog sporta u kojem se sve više nameće pitanje granica do kojih su ljudi spremni ići.
Slažem se da treba manje forsirati, stvari bi trebale iči više kao po loju, a ne kao po asfaltu...