S najvećom ženskom nadom našeg sporta razgovarali smo za vrijeme njezinih slovensko-talijanskih priprema za sljedeće nastupe u Europskom kupu i na Svjetskom skijaškom prvenstvu. Naime, Zrinka Ljutić i tata Amir odsjeli su na Planiki, u tamošnjem Nordijskom centru, a treninge obavljaju svakodnevno u obližnjem talijanskom Tarvisiju.
A ondje se nekadašnja dvostruka – slalomska i veleslalomska – pobjednica najjačeg svjetskog kadetskog natjecanja (do 14 i 16 godina) sprema za dva veleslaloma na Krvavcu.
Vidjevši da na naslovnoj stranici svog WhatsApp profila ima fotografiju s poznatim pankerom Frankom Carterom, razgovor s ovom vrlo svestranom i zanimljivom 17-godišnjakinjom započeli smo upravo na glazbene teme.
Trenirala i džudo i nogomet
– Tu fotografiju snimila sam u Puli, na koncertu Foo Fightersa, kojima je Carter sa svojim bendom bio predgrupa. Inače, ja sam veliki fan Foo Fightersa.
Kaže da joj koncerti silno nedostaju.
– Jako volim odlaziti na koncerte i jedva čekam kada ćemo to moći opet. Imala sam kupljene ulaznice za koncerte punk-sastava Green Day i pop-punk grupe Weezer, no oni su, zbog pandemije, otkazani.
Glazbu je zavoljela učeći svirati gitaru.
– Počela sam učiti svirati sama, uz upute na YouTubeu, a kada sam bila u Zagrebu, išla sam na sate kod gitarista Tomislava Miklića. Sada više ne stignem svirati svaki dan, no gitara je uz mene na svim putovanjima. Kada uhvatim vremena, sviram stvari iz žanrova koje volim, a to su metal i punk, ništa prezahtjevno.
Kao neizostavnog “suputnika” gitaru je imao i jedan od naših najvećih sportaša Ivica Kostelić.
– Ja sam s Ivicom nekoliko puta svirala i on mi je pokazivao neke stvari, ispravljao me. On je već ozbiljan gitarist i super pjeva. Ivica voli blues i rock, a ja više punk pa bismo se našli na sredini. Voljela bih ja s njim zasvirati i na nekoj pozornici baš kao i s nekim bendom, to mi je jedan san, no za takvo što moram napredovati.
Bi li se s gitarom usudila izaći na ulicu i pokušati animirati prolaznike? Kažu da je to najbolji test spremnosti za pozornicu.
– Htjela bih i to. Uostalom, izašla sam na cestu nekoliko puta s mlađim bratom Hrvojem. Kada smo bili kod bake i djeda u Varaždinu, svirali smo na ulici za vrijeme Špancir festa. A jednom smo zasvirali i u Grčkoj, dok smo u luci čekali brod za Naksos.
A to je otok u Egejskom moru na kojem Ljutići posljednjih godina ljetuju, ali i treniraju.
– Ondje treniramo kondiciju, ali i jedrimo jer je vjetar odličan. Zbog rekvizita mi s tatom dolje idemo s kombijem, a mama koja zbog svog posla ne može biti sve to vrijeme obično nam se naknadno pridruži. Taj kombi nam dolje služi i kao kamper pa u njemu spavaju mama i tata, a mi djeca smo u šatoru.
A Zrinka ima još dva brata i sestru. Osamnaestogodišnjeg Tvrtka, 15-godišnju Doru i 13-godišnjeg Hrvoja.
– Mi smo svi jako povezani vjerojatno i zbog toga što smo provodili jako puno vremena zajedno što sada ipak nije slučaj jer tata i ja smo na svojoj strani, Tvrtko i Dora na svojoj, a mama i Hrvoje na svojoj. Nema nikoga s kime bih mogla provesti više vremena nego s njima.
I svi Ljutići, premda su se bavili i drugim sportovima, odlučili su se za skijanje.
– Hrvoje i Dora su još jako mladi, no treniraju ozbiljno kao i Tvrtko i ja. Ne znam kamo će ih to sve odvesti, baš kao i mene, no skijanje je naš sport.
Je li onda obiteljski san nastup svih četvero Ljutića na istim Olimpijskim igrama?
– To bi bilo fantastično, doista ostvarenje sna. No daleko je još takvo što, treba ići korak po korak.
U čemu su još dobri Ljutići?
– Tvrtko je jako dobar u jedrenju na dasci. Štoviše, bio je među boljima na svijetu u svom uzrastu. Dora voli plivanje i kuhanje, ona kod kuće stalno kuha. Najmlađi od nas, Hrvoje, ima jako puno talenata. Odlično pjeva, sjajno svira akustičnu gitaru, piše pjesme, voli nogomet i jedrenje na dasci.
Kada smo bili mali roditelji, su nas poticali i u glazbi pa sam ja u glazbenoj školi svirala violončelo. Voljeli smo obiteljski ići na koncerte, u našoj kući uvijek je bilo glazbe.
Koliko je, i je li, dobro to što je tata Ljutić ujedno i trener?
– Znam dosta sportaša kojima su roditelji i treneri, no ne slažu se svi najbolje, već se dosta prepiru, ne mogu se povjeriti jedan drugome, imaju neki čudan odnos. No za mene je to najbolja opcija. Meni je puno lakše kada je tata stalno uz mene jer on me najbolje razumije. Razmjenjujemo ideje, puno razgovaramo o treningu pa smo tako puno stvari skužili sami. On je naučio puno radeći s nama. Imamo baš dobar odnos. Ne bih ni s kim mogla raditi kao s tatom.
Genijalni Ante Kostelić znao je reći da mu je bilo lakše šampione graditi od vlastite djece nego od tuđe.
– Roditelju je uvijek više stalo nego bilo kojem treneru kojem ste povjerili svoje dijete. A roditelj uvijek ima veći utjecaj na dijete, veću kontrolu nego netko sa strane. Dakako, u svemu tome veliku ulogu ima i odgoj.
S obzirom na to da je tata Amir odustao od karijere inženjera brodostrojarstva i da podmeće leđa gdje god treba (trener je, serviser, kuhar, vozač...) i prilično se žrtvuje, bude li Zrinki katkad žao oca?
– Nekad mi se čini nevjerojatnim sve što on čini i koliko je sebe u sve uložio pa mi ga bude i žao. No raduje me da ga sve to jako veseli. On je zbog nas napustio vlastitu karijeru pa se ja trudim što više pokazati koliko sam mu za sve zahvalna.
Mama Martina u ovoj je priči osoba iz sjene, ali neizostavna karika.
– Njezina uloga je ogromna. Zapravo, ona je glavna karika i, da nje nema, ničega ovoga ne bi bilo. Malo je postrani, tako je barem drugi vide, no ona drži sve konce naše obitelji, drži nas sve na okupu u svakom smislu.
S obzirom na to da je u utorak proslavila tek 17. rođendan, i to s prvom seniorskom pobjedom, nedostaje li Zrinki tinejdžerski život?
– Ne, ništa meni od toga ne nedostaje. Nekad se zapitam propuštam li ja, zbog ovolike posvećenosti sportu, nešto, no ništa me ne privlači toliko koliko i skijanje. Na sreću, nas je četvero djece pa nam nije dosadno. Da sam jedino dijete u obitelji, možda bih onda više žudjela za društvom vršnjaka, no ovako to nije slučaj. Uostalom, ja sam imala odlično djetinjstvo i u osnovnoj sam školi stekla puno prijatelja koje sam nastojala i zadržati, a dosta prijatelja stekla sam i tijekom sportske karijere.
S obzirom na neprestanu odsutnost iz mjesta prebivališta, kako se u to uklapa obrazovanje?
– Pohađam opću gimnaziju u Birotehnici, centru za dopisno obrazovanje. Nastava je na daljinu, ja dobijem materijale, imam pravo na konzultacije, a kada sam spremna, prijavim i polažem ispite. Jedan dio ispita nastojim dati na jesen, dok sam još u Zagrebu, a veći dio nakon sezone.
A tada ima priliku i družiti se sa svojom sestričnom Larom Cvjetko (19), inače mlađeseniorskom europskom prvakinjom u džudu, koja nam je za Zrinku rekla da je nevjerojatno posvećena sportašica koja nikad ne posustaje. Osim toga, odlična je osoba i draga rođakinja s kojom je užitak trenirati i ljetovati.
– Kad smo obje u Zagrebu, onda treniramo kondiciju zajedno, u istoj teretani, a katkada i ljetujemo zajedno na Naksosu jer i Lara voli surfati.
Pokazuje li joj Lara džudaške zahvate?
– Ne baš, no nije meni džudo nepoznat sport jer sam ga trenirala i došla do zelenog pojasa.
Pa koliko je to sportova dosad prakticirala?
– Trenirala sam hip-hop ples, nogomet, rukomet pa plivanje i džudo na koje sam išla dugo, oko tri-četiri godine. I gimnastiku sam trenirala, iz nje mi dobro dođe jakost gornjeg dijela tijela što mi je čak i važnije od fleksibilnosti koju vam gimnastika daje.
Ako se tome još doda i glazbena škola, učinit će vam se da je to bilo previše za jedno dijete, no ne i za Zrinku koja je kroz sve te sportove stekla motoričku širinu.
– Nekad se stvarno zapitam kako sam sve to stizala, no kad si mlađi, onda ti ništa nije problem, a danas mi se čini da sada bih imala energije za pola toga jer sada puno više energije odlazi na skijanje i kondicijske treninge. No, svakom djetetu bih preporučila da se okuša u što više aktivnosti koje ne moraju sve biti sportske jer tako gradite dobre temelje za uspjehe u životu.
Ima li tako posvećeno i programirano mlado biće preko ljeta vremena i volje za izlaske i postoje li tu kakva vremenska ograničenja?
– Ja se po ljeti uvijek nečim bavim, a kada, primjerice, surfate cijeli dan, navečer jedino želite spavati. Ako bih i izašla, vratila bih se najkasnije do 23 sata pri čemu to nije nikakva roditeljska odredba, već moja samokontrola.
S obzirom na zaluđenost njezina naraštaja modernim komunikacijskim tehnologijama, prvenstveno pametnim telefonima, tabletima i videoigrama, postoje li tu pak kakva ograničenja?
– Ja nikad nisam predugo na mobitelu ili tabletu jer bi me to udaljilo od tjelesnih aktivnosti i druženja s ljudima. Ispočetka nam je tata to dozirao, dok i po tom pitanju nismo razvili samokontrolu. Postoje druge stvari koje nas puno više vesele.
S koliko je Zrinka dobila svoj prvi mobitel?
– Mislim da je to bilo u šestom razredu, što je za današnje standarde prilično kasno. A znate kako je među djecom, tu se gleda i kakav imaš mobitel i, ako je to neki običan, samo da se na njega javiš, onda te gledaju u čudu kao da si izvanzemaljac.
Zrinka i tata vode “nomadski” život.
– Mi smo oduvijek tako živjeli, a ja sam se naviknula da sam najviše četiri dana u jednom mjestu. Naporno jest, ali je i zanimljivo i nikad mi se ne čini prenaporno, a do toga dođeš jedino ako ti je to postalo način života, hobi koji je postao posao. Ako su ti misli negdje drugdje, a treninge samo odrađuješ, onda nećeš stići daleko.
A Zrinka bi doista mogla dospjeti daleko, vrlo daleko, pa kao takva već ima aureolu wunderkinda, odnosno velike nove nade svjetskog skijanja.
– Lijepo je čuti kada te tako etiketiraju, no to je i pritisak i zato ja o tome nastojim što manje razmišljati. Ja zasad želim samo trenirati i napredovati, a onda će valjda doći i rezultati.
A da bi se to dogodilo, ove je sezone pomagala i najveća hrvatska sportašica svih vremena Janica Kostelić, koja zbog svojih majčinskih obveza ipak ne može biti uz Zrinku na svim njenim nastupima.
– Od suradnje s Janicom imala sam velike koristi. Ona mi je otvorila neke nove vidike, dala mi je puno dobrih savjeta, a oni su bili i životnog i sportskog tipa.
Pomogao mi je Marin Čilić
A baš je Janica osoba iz reda njezinih sportskih uzora koje, inače, nije tražila izvan hrvatskih granica.
– To su svakako Ivica i Janica Kostelić te Dražen Petrović. Ja nisam došla na ovaj svijet kada je Dražen žario i palio, ali sve te priče koliko je trenirao i s kojom strašću za mene su tako inspirativne. Ja košarku ne pratim, no Dražena obožavam kao model sportaša pa ću prvom prilikom morati navratiti do Draženova muzeja.
Ima i neke sličnosti među Kostelićima i Ljutićima.
– Da, i mi smo obiteljski projekt baš kao i Kostelići koji ne bi ni uspjeli da nije bilo tako. Jer, vi u Austriji i Švicarskoj, gdje imate skijašku stazu iza kuće, imate puno veće izglede za uspjeh nego ako dolazite iz zemlje koja nije alpska. S obzirom na sva putovanja, organizaciju života, podrška obitelji je kod nas iznimno važna.
Kad smo se već pozdravljali, zamolila nas je da nikako ne zaboravimo spomenuti još jednog njezina sportskog i ljudskog uzora.
– To je tenisač Marin Čilić jer sa svojom zakladom korisno djeluje za zajednicu. Jako mi se sviđa to što je našao za shodno da, zahvaljujući svom sportskom uspjehu, pomaže talentirane mlade ljude pa sam tako i ja dvije godine primala stipendiju njegove zaklade.
