Nekako se tiho ljetos vratio u svoj Maksimir. Nakon četverogodišnjeg izbivanja, nakon više od tisuću nogometnih dana provedenih u Lokomotivi i talijanskom drugoligašu Speziji, Mario Šitum (24) opet je doma. Potpisao je ovaj krilni napadač četverogodišnji ugovor, dobar dio priprema izgubio je zbog ozljede i tek se sredinom jeseni ustalio u udarnom sastavu plavih.
Protiv Lyona i Osijeka Šitum je bio među zapaženijim “dinamovcima”, iako je zaigrao, nakon Matelova slomljena nosa protiv Lyona, na poziciji desnoga braniča. Očito su dvije talijanske godine napravile svoje u taktičkoj nadgradnji...
Sazrio sam u Italiji
– Točno je, u Speziji sam spoznao da se nogomet mora igrati u oba smjera. Tko može – igra, tko ne može – otpada! I idemo dalje, nema tu previše milosti, ako nećeš ti, priliku će brzo zgrabiti netko drugi – kaže Šitum nakon 2:0 pobjede u Osijeku, nakon utakmice u kojoj je umalo gadno nastradao.
Naime, Osijekov napadač Gabrijel Boban brutalno je startao đonom u Šitumovo koljeno, međutim Dinamov je igrač ipak prošao bez teže ozljede...
– Dobro je na kraju završilo, iako sam se uplašio da će mi Boban “raznijeti” koljeno. Najvažnije je da smo dobrom igrom osvojili sva tri boda i nadam se da je kriza iza nas, te da ćemo do kraja jeseni pokazati pravo lice, temeljeno na borbenosti i želji za uspjehom. Rijeka ima velikih šest bodova prednosti, ali već u subotu u Maksimiru možemo prepoloviti tu prednost u međusobnom okršaju i uvjeren sam da ćemo to i učiniti.
Ljetos ste umalo završili na Kantridi (Rujevici), koliko ste doista bili blizu odlaska u Rijeku?
– Vrlo blizu, čak smo i pregovarali. Kapetan Rijeke Mate Maleš oženio se mojom sestrom, nedavno su postali roditelji, silno je želio da dođem tamo. Mate je dobar kao kruh, sretan sam što mi je sestra u pravim rukama, ali nije mi se išlo u Rijeku. Znate, kad sam već odlučio vratiti se u Hrvatsku, onda ću igrati samo u svom klubu, samo u svom Dinamu! Nekako mi nije “štimalo” da ja, zagrebački dečko, igram u Rijeci. Jednostavno to nosite u sebi, tamo se ne bih dobro osjećao i to je razlog zašto se nisam priključio momčadi u kojoj igra moj šogor.
Kakvo ste iskustvo stekli dvogodišnjim igranjem u Speziji?
– U Italiji sam igrački sazrio. A kad sam išao tamo, bila je to za mene velika pustolovina, nisam pojma imao kamo idem! Pozvao me trener Nenad Bjelica, bilo mi je već dosta igranja u Prvoj HNL. Vjerovao sam u sebe, nametnuo sam se i tamo sam igrao najbolji nogomet u životu, sjetio me se i bivši izbornik Niko Kovač koji me pozvao u reprezentaciju.
Jeste li zadovoljni svojim igračkim putem – kao junior ste debitirali u Dinamu, kod Vahida Halilhodžića, a onda ste – nestali!? I uskrsnuli ste u Lokomotivi i Speziji...
– Nogomet je čudan kao uostalom i život. Kad sve zbrojim, moram biti zadovoljan. Jer, u mojoj su generaciji igrači koji sad igraju u najvećim svjetskim klubovima, recimo Vrsaljko, ali ima i bivših suigrača koji su sad bez posla, raznose pizzu! Kad sve zbrojim, ne mogu biti nezadovoljan, iako je sve moglo biti i bolje.
Jeste li financijski dobro prošli?
– Ha... Gledajte, prvi ugovor s Dinamom potpisao sam na sedam i pol godina! Valjda sam svjetski raritet, ha, ha... Iz radničke sam obitelji, nismo bili siromašni, ali nismo imali ni novca za razbacivanje pa, kad sam pri potpisu tog prvog ugovora “na hrpi” vidio velik novac, mislio sam da je svijet moj! Ali, bio je to zapravo smiješan novac, za nogomet bizaran i danas ni slučajno ne bih potpisao takav ugovor. I u Speziji sam prvu sezonu imao slab ugovor, ali nakon što sam odigrao odličnu prvu sezonu, pojačali su mi ugovor za drugu i tada mi se život promijenio. Skroman sam pa mogu reći da imam i više nego što mi sad treba, ali nisam osigurao životnu egzistenciju.
Vrhunac zabave je večera
Koliko se sjećamo, u sivom BMW-u, koji i sad vozite, otišli ste i u Italiju?
– Da, ha, ha... Dobar je, ali moram k limaru. Nedavno me ispred svlačionice netko “razbio”, parkirao sam čitav auto prije odlaska u svlačionicu, a nakon treninga pronašao sam ga ulubljenog. “Krivac” mi se još nije javio...
Kako provodite slobodno vrijeme?
– Prilično sam dosadan lik, govore mi da je u mom mladom tijelu zatočena duša starca, ha, ha! Za mene je, primjerice, vrhunac zabave odlazak u restoran, dobra večera uz čašu-dvije kvalitetnog vina. Volim otići u kino, prošetati se sa suprugom i psom... Sigurno me nećete pronaći ni u kakvom noćnom klubu, to me ne zanima. Izabrao sam takav put, odrekao sam se nekih stvari i nije mi žao. Pomalo sam zatvoren i principijelan, držim se svojih životnih načela – kaže Šitum, koji se na mala vrata vratio u svoj Maksimir, ali igrama pokazuje da će biti veliko pojačanje.
Zašto do utakmice s Lyonom Dinamo nije odavao izgled momčadi, zašto je ostavljao dojam da igrači ne daju sve od sebe? Je li se možda kod nekih igrača javilo i svojevrsno zasićenje? Činilo nam se da je nedostajalo borbenosti, da se niste baš držali mušketirskog načela “svi za jednog...”?
– Zasićenje čime? Pobjedama, uspjesima i trofejima, ili možda igranjem u Ligi prvaka? Ne znam, smiješno mi je uopće o tome govoriti jer, ako se netko time zasitio u klubu u kojem sve funkcionira na vrhunskoj razini, onda je promašio profesiju... A najgore je bilo što smo izgledali anemično, u našim razgovorima u svlačionici inzistirao sam baš na tome, nisam mogao shvatiti kako netko može beskrvno ući u utakmicu! Ali, treba znati da ima različitih igrača, različitih karaktera. Za ovaj se plavi dres mora “ginuti”.
sve čestitke i jurišiću na lijepom članku i šitumu na trezvenom razmišljanju, obadvojica ste sigurno lijepo odgojeni, palac gore samo hrabro promicati dobre ideje , nema predaje ili činiti dobro ili umrijeti pokušavajući.