Prije šest godina, negdje u studenome 2012. godine, kad smo uz novi izbor Večernjakova vaterpolista godine razgovarali s njim (a on je taj trofej kao igrač osvajao čak pet puta), kazao nam je da u trenere ne želi.
A sad nas je Mile Smodlaka (42) baš u trenerskoj ulozi – ili točnije: kao pomoćnik izbornika Ivice Tucka – odveo do bronce na Europskom vaterpolskom prvenstvu u Barceloni.
>> Pogledajte hrvatske vaterpoliste kako na dodjeli medalja pjevaju Moju domovinu
Mile je četvrti put zamijenio Tucka i četvrti put odveo je našu momčad do pobjede. No, kako se ovdje igralo za treće mjesto, u neku ruku to je bilo Milino “vatreno krštenje”.
Suci prosuđivali – selektivno
– Kad sam završio igračku karijeru, tri sam godine bio izvan toga, ali onda me 2013. pozvao Jug i ponudio da radim s njegovim mlađim naraštajima. Prihvatio sam, a potom sam dvije sezone bio pomoćnik Vjeki Kobešćaku. On me do kraja zarazio tim trenerskim poslom i sad sam tu. U Jadranu treniram mlađe naraštaje – napomenuo je Mile.
– Kakva je bila suradnja s Vjekom?
– Ma, odlična. On je izvrstan trener, živi vaterpolo 24 sata na dan. Došao je u trenucima kad je Jug bio u krizi, podigao ga, okrenuo u suprotnom smjeru i prve smo sezone osvojili sve što se moglo. Od Vjeke se imalo što naučiti.
A kako je bilo voditi reprezentaciju protiv Talijana?
– Iskreno, nisam imao neku veliku tremu, doživio sam to kao da sam vodio svoju dječicu.
– Imponirali ste mirnoćom?
– Bitno je to koga vodite. Ovdje se radilo o profesionalcima, maksimalno motiviranima, kojima nije trebalo objašnjavati kolika je razlika između trećeg i četvrtog mjesta. A mi stariji, je l’ tako, to jako dobro znamo. Igrači su bili željni pobjede, unatoč tome što su teško doživjeli poraz sa Srbijom u polufinalu. Nije problem u tome što smo izgubili tu utakmicu, nego što smo imali osjećaj da smo mogli bolje odigrati, da nismo dali sve što možemo. I to nas je opterećivalo.
S Talijanima ste odigrali taktički jako dobro, kako se pripremala taktika?
– Uobičajeno. Izbornik Tucak te Pezelj i ja kao pomoćnici gledali smo snimke talijanskih utakmica, izvukli neke detalje. Mnogi misle da smo mi zbog toga što Talijani imaju jednog sidraša, Bodegasa, bili u prednosti, ali nije tako. Mi imamo najbolje braniče na svijetu i nama bi više odgovarao klasični raspored. Igra s puno uplivavanja ne odgovara nam baš, jer onda se morate pripremiti za još tri igrača koji se mogu naći na poziciji sidraša. A sudački kriterij pogodovao je Talijanima. Mi smo uoči prvenstva dobili neke naputke o tome kakvi će kriteriji biti, ali sad se vidi da su se suci tih naputaka držali – selektivno. No Bijač je branio fantastično, a presudilo je otvaranje. Mi smo znali da će u dvoboju dvojice polufinalnih gubitnika početak biti vrlo bitan jer su momčadi umorne, nervoza raste i teško će dolaziti do preokreta.
Kad spominjete Bijača, protiv Srba nije imao svoj dan. Jeste li razmišljali da priliku pružite Marceliću?
– Nas su protiv Srbije u poraz odvele individualne pogreške. Čak četiri pogotka primili smo u bliži kut, Bijač je bio na streljani. Preblizu smo pustili Srbe, suparnički igrači gađali su naša vrata s četiri-pet metara. U takvoj situaciji Marko nije mogao napraviti puno više, a teško da bi i bilo tko drugi, pa i Marcelić.
Do 2004. uglavnom smo lutali
Ostaje činjenica da su nakon raspada zajedničke države Srbi bili uspješniji, osvojili su više medalja. Kako vi to objašnjavate?
– Teško mi je reći što su Srbi radili u tom razdoblju nakon raspada Jugoslavije, pretpostavljam da su se nadovezali na stari sustav rada iz SFRJ, ali mi smo do 2004. godine lutali. U želji da što prije dođemo do rezultata, mijenjali smo izbornike, mijenjali smo igrače... Jednom smo išli na pomlađivanje, pa potom zvali starije i iskusnije. Željeli smo do odličja na brzinu i na silu, nije bilo strpljenja, trčali smo na krivi način, bez prave pripreme, a to tako ne ide.
Po čemu ćete još, osim po medalji, zapamtiti Barcelonu?
– Osim po osvojenoj bronci, Barcelonu ću pamtiti po tome što posljednjih pet dana nismo mogli koristiti usluge taksija jer su bili u štrajku. Baš je to bilo nezgodno, velik je grad, a mi smo bili uglavnom osuđeni na hotel.
Kako ste proslavili broncu?
– U subotu navečer ostali smo na finalu, nazočili ceremoniji proglašenja pobjednika, uzeli medalje... tako da smo u hotel došli tek oko pola sata nakon ponoći. Mi iz stručnog stožera ostali smo zajedno jedno sat i pol, a igrači su, također zajedno, otišli u grad. No u nedjelju navečer, nakon dolaska u Zagreb, proslavili smo u jednom restoranu. Tako i treba. Ni bronca se ne osvaja svaki dan.
U rujnu nas, od 11. do 16., još očekuje nastup na Svjetskom kupu u Berlinu. To je jedino veliko natjecanje koje još nismo osvojili... U kakvom ćemo sastavu nastupiti?
– Da, to još nismo osvojili i to nam je svakako dodatni motiv. A što se sastava tiče, treba vidjeti kakve će obveze igrači imati prema klubovima jer se tad već prepliću klupska i reprezentativna sezona. Mislim da ćemo ići u najboljem sastavu, a mogli bi izostati samo Joković, koji mora zaliječiti ozljedu šake, i Bušlje, ako bude imao obveza prema Olympiakosu.
Imate troje djece, bave li se i oni sportom?
– Pa da. Ema ima 14 godina i ona je odbojkašica. Bruno ima 12 i trenira vaterpolo. Upravo je u Zagrebu s Jadranom osvojio Hrvatski kup za mlađe kadete. Tonči je još mali, ima sedam godina, ali i on će trenirati nešto. Bolje da se bave sportom nego da zure u mobitele i igrice – zaključio je Mile koji je jedan od svojih pet Sikiričinih Vaterpolista darovao Hrvatskom športskom muzeju u Zagrebu. Dobričina!
>> Pogledajte Dejana Lovrena kako iz mora dvogledom traži Šimu Vrsaljka
veliki igrač..a trener? ostaje vidjeti....