Kada su u sportsku mirovinu odlazile trofejne sestre Zaninović, pomislili smo da više nikad nećemo imati takve blizanke u hrvatskom tekvondou i da su Ana i Lucija neponovljive. No dogodilo se nešto što nas je pokolebalo u tom uvjerenju, a to su sestre Duvančić.
Naime, i Bruna i Ivana jednojajčane su blizanke, i one su sjajne tekvondašice, također ponikle u splitskom Marjanu, i nastupaju u istim kategorijama u kojima su nastupale Lucija i Ana. Štoviše, u mlađim uzrastima Duvančić su bile čak i uspješnije od Zaninović što ne mora biti jamstvo velikih karijera, ali svakako je jako dobar temelj.
Šišo: Nikad nisu zadovoljne
Već na svom prvom seniorskom Prvenstvu Europe Bruna i Ivana popele su se na postolje. Obje su u Manchesteru izborile broncu, ali ne zahvaljujući nekom sretnom ždrijebu, već su obje rušile trofejne i afirmirane protivnice. Ivana je, i to uvjerljivo, pobijedila najbolju srpsku tekvondašicu Bogdanović (21:10), osvajačicu dviju olimpijskih medalja. Bruna je pak najprije eliminirala trofejnu Ukrajinku Romoldanovu (21:3), a potom i moćnu Turkinju Yildirim (27:7), i to dominirajući u tim borbama.
I zamislite, klinke sa 17 godina odu na seniorsko Prvenstvo Europe, obje osvoje broncu i nezadovoljne su.
– Čak i uz ovako velik uspjeh koji su postigle, ostao je žal, osjećaj da su mogle više jer nikad nisu zadovoljne – kazao nam je njihov klupski trener Veljko Laura Šišo, koji je ovako opisao Duvančić "twins":
– Jako su vrijedne i predane sportu. Pored toga imaju i snažnu psihu. Nemaju strahopoštovanja ni prema najboljim svjetskim tekvondašicama. Ne daju se impresionirati nečijim medaljama.
Ne podsjećaju li sestre Duvančić ovim osobinama na sestre Zaninović?
– Da, Bruna i Ivana imaju sve što je krasilo seke Zaninović. Iznimnu radnu etiku, pune su volje i želje za uspjehom. Vjeruju u sebe, ali i u ono što mi treneri radimo s njima – kazuje nam njihov trener, kojeg nam je Brunin i Ivanin otac prilično nahvalio:
– Za ovo je najzaslužniji Šišo, no ne treba zaboraviti da su s njima radili i treneri Novak i Erdeljac i da cijelu priču tog kluba sjajno vodi Toni Tomas. A takvi pedagozi uistinu su najbolja pomoć roditeljima u odgoju. Sport doista sjajno formira i definira čovjeka. Moje cure imaju po dva treninga dnevno, jedan prije, a jedan poslije škole, i ništa im nije teško, a s treninga ne izostaju.
Tako govori tata Zdenko, koji uz mamu Nedu te stariju sestru Antoniju i starijeg brata Josipa predstavlja najveću moguću potporu.
– Mama je najveća logistička potpora, a u njihovim nastojanjima stalno ih bodre i Antonija i Josip. A bodrimo ih i da ne zanemare školovanje. Treći su razred, Bruna pohađa gimnaziju, a Ivana je u srednjoj zdravstvenoj, dentalni smjer. Cijelu osnovnu školu išle su zajedno u razred i onda su se odjednom razdvojile što im, s obzirom na to da su toliko vezane, nije bilo lako, no uspjele su i to prebroditi.
I baš zbog te njihove blizanačke bliskosti u klubu smo tražili broj samo jedne od blizanki ni ne sumnjajući da će druga biti tu negdje.
– Ovo je jedan od najboljih dana koje smo nas dvije zajednički doživjele. Obje smo osvojile medalju, i to isti dan, a s obzirom na to da smo susjedne kategorije, i ubuduće će nam se događati da nastupamo isti dan – kazala je Bruna i objasnila zašto ne gledaju jedna drugu:
– Veći je pritisak, veća trema, gledati sestru nego kada sam ja u borbi i zato to izbjegavam. Doduše, poklopilo se da su nam polufinala bila jedan za drugim pa sam otišla na drugi kraj dvorane izbjegavajući pogledavati na Ivanino borilište.
To isto činile su i Lucija i Ana, dok bi se jedna borila, druga bi se šetala oko dvorane.
– Sestre Zaninović bile su naš pokretač, zbog njih smo se upisale u tekvondo, koji treniramo od prvog razreda osnovne škole.
Tako govori Bruna, a Ivana nam je objasnila odakle joj snaga da se onako dominantno obračuna s jednom Tijanom Bogdanović.
– Naš je pristup da nitko nije nepobjediv. Kada vas tako treniraju i izgrade kao borkinju i kada tijekom borbe slušate trenera, to je doista tako. A Šišo je s nama od naših početaka i najbolje nas poznaje.
A spomenuti trener iz kluba pobjednika tu njihovu neustrašivost ovako objašnjava:
– Kad treniraš sa šampionima kao što su Matea Jelić i Toni Kanaet, onda ni od sebe ništa drugo ne očekuješ.
Tata: Drukčije su naravi
Premda su jednojajčane blizanke, Bruna i Ivana manje su slične međusobno nego što su bile Lucija i Ana, koje je katkad bilo jako teško razlikovati.
– Ja bih rekao da su one i fizički i psihički različite, drukčije su naravi, no ne mogu jedna bez druge – ističe tata Zdenko, koji nam nije u potpunosti odgovorio na pitanje jesu li i njega iznenadile ove dvije debitantske bronce.
– Ne znam što bih rekao a da se one ne naljute, no znale su one da vrijede. Uostalom, ako je Ivana u kriterijskim mečevima pobijedila Kristinu Tomić, onda je bila u stanju izvesti i ovo.
Inače, Ivana je kao kadetkinja slovila za manje talentiranu, što sugeriraju i rezultati, a sada sustiže Brunu, koja je bila i kadetska i juniorska prvakinja Europe. No na posljednjem juniorskom Prvenstvu Europe bila je brončana pa su se i s tog natjecanja obje sestre Duvančić (Bruna je bila zlatna) vratile s odličjima.
