„Gle, Šprem i Džomba! Moramo, moramo se fotkat s njima. Ma ulovit ćemo ih“, viču Ines i Marta, jedne od volonterki na Europskom rukometnom prvenstvu. I tako poskoče sa stolaca na kojima su sjedile u press centru Arene Zagreb i počnu loviti bivše rukometaše... Da, jedan je to od razloga zašto su tamo, vole rukomet, mogu gledati utakmice, ali i “pokupiti koju fotku”...
One su na prvenstvu samo dio kotačića koji ga pokreće, baš kao i ostatak ljudi iza kulisa. Ljudi koji ne trče po parketu kad se upale kamere, ali koji popunjavaju sve rupe i rade sve ono što na televizoru ne možemo vidjeti. Da, za sve su te sitnice uvijek zaduženi volonteri.
Teško je doznati za natječaj
Većinom su to mladi ljudi i svi ih vidimo po dvoranama i hodnicima.
– Prijateljica je doznala i rekla mi za tu mogućnost, a ovo je bila dobra prilika jer volim volontirati, to je i dobro iskustvo – kaže 17-godišnja Marijana Rašić na koju se nastavlja Ines Pavleković (19):
– Ja sam cijelu prošlu godinu pokušavala doznati kako doći ovdje volontirati, a onda su mi poslali prijavnicu iz EHF-a i evo me. Slala sam Hrvatskom rukometnom savezu mailove i zatim sam, vjerojatno zbog njihove preporuke, dobila i taj mail s prijavnicom – objašnjava studentica prve godine javne uprave na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
– Malo je gusto sad kad su kolokviji, pa ispiti, ali za to sam se pripremala. Znala sam da ću biti tu još od studenog prošle godine pa sam sve isplanirala – kaže Ines.
A nije teško ući u program volontera. Teže je pronaći natječaj, nego upasti...
– Nakon prijave nije teško, treba dobro znati jezik, to je neki preduvjet jer ipak je u pitanju Europsko prvenstvo, ali nije bilo nekih drugih preduvjeta – dodaje studentica.
– Da, nije teško. Mi smo imale sreću što je prijateljica znala za to pa je na vrijeme i nas ubacila. Neki su na teži način doznali da uopće postoje prijave – ubacuje se u razgovor i Marta Baronica (18), inače učenica trećeg razreda II. gimnazije u Zagrebu, baš kao i Marijana.
Njihov dan je popunjen...
– Mi smo skupa pa dođemo poslije škole, ujutro smo tamo, nakon toga cijeli dan u dvorani i tu smo od nekih tri popodne pa do ponoći. Kad je utakmica znamo biti i više, ali stvarno je super. Kad nema utakmice, onda se dođemo družiti – kaže Marijana. A imaju što i raditi.
Treba paziti na sve novinare, fotografe, papire i ostatak dvorane.
Najbolje je kad igra Hrvatska
– Nije toliko naporno, kad su utakmice, moramo raznositi statistike, ovo-ono. Imamo više zaduženja, neki te statistike raznose novinarima, neki čuvaju fotografe, nekoliko nas je u mix zoni i pazimo da je sve O. K., ima onih koji daju mikrofone na press konferencijama... Izmjenjujemo se, a ako netko ima želju raditi jedan posao, onda se tako dogovorimo – objasnila je zaduženja Marta.
Najnapornije, ali i najzabavnije ipak im je kad igra hrvatska reprezentacija.
– Možemo gledati utakmice. Za vrijeme utakmice baš i nema puno posla pa mi koji smo u tom medijskom timu gledamo, ali ima i volontera koji utakmice ne vide uopće. Sad kad su bile još grupne faze pa kad Hrvatska nije igrala utakmice u Zagrebu, došlo bi 15-ak novinara, a mi smo se dogovorili i našli pa smo svi koji smo došli u dvoranu gledali utakmice zajedno s novinarima. U svakom slučaju zabavno je – zaključila jer Marijana.
