Kaj je, Robi? Obično bi se tako javljao Zlatko Kranjčar – Cico kad bismo ga nazvali. I nikad nas nije odbio, nikad se nije zatvorio, uvijek je bio otvorena duha. Možda mu nekad i nije bilo lako u životu, ali to nikada nije pokazivao. I kad smo se zadnji put našli na kavi, na njegovu Jelačić-placu, bio je vedar, pun života, bio je kao i uvijek, otvoren za svaku temu. I zato je nevjerojatno da nas je napustio taj dragi čovjek, naš Cico. Nije nas napustio samo nekadašnji veliki igrač, lucidni trener, napustio nas je i simbol grada Zagreba, čovjek koji je obilježio ovaj grad i koji će vječno živjeti, barem u nama starijima koji smo imali privilegij gledati ga još od 1982. godine nadalje, pa zatim kako sa Zagrebom osvaja naslov prvaka, kako vodi našu reprezentaciju, kako dvaput s Dinamom ulazi u Ligu prvaka. Ako je netko legenda, onda je to Cico Kranjčar.
Zbog Ciceka i njegove sjajne generacije 1982. godine tata me vodio u Maksimir i sve to što se događalo oko njega i Ćirinih sinova dovelo je generacije i generacije na stadion gdje je igrao Dinamo. Radeći posao sportskog novinara 30-ak godina, susretali smo razne ljude, razne karaktere. I nitko, baš nitko nije imao taj Cicin karakter, tu dobrodušnost, i više će mi sada faliti Cico kao čovjek nego kao nogometna legenda. Jer, kao nogometnu ikonu po kojoj su se izrađivale maskote Dinama pamtit ćemo ga svi, ali bio je privilegij biti dobar s takvim čovjekom. Tih 30-ak godina jako smo često kontaktirali s Kranjčarom, nekad bismo napisali i pokoji “krivi zarez”, ali on nije bio zlopamtilo. Jednom smo se nešto zakvačili kad je prvi put bio trener Dinama. Podsjetili smo ga na to malo kasnije, a on nije imao pojma o čemu pričamo. Ili, kad su ga mediji, pa i mi u Večernjaku, znali gaziti, a on bi drugi dan uredno s nama razgovarao i davao izjave kao da smo koji dan prije pisali samo u superlativu. No, Cico je bio i karakterna osoba. Kad su ga smjenjivali s mjesta izbornika nogometne reprezentacije, govorilo se da bi Cicu zapravo i ostavili ako izabere druge pomoćnike, a navodno je sporan bio Tomislav Ivković, no Cico nije htio podviti rep samo da bi zadržao svoju poziciju, stao je uz svoje ljude i ostao bez izborničkog posla.
Cico je bio pravi purger, pravi zagrebački gospodin u najpozitivnijem smislu tih riječi. Tako se ponašao uvijek, svjedočili su nam to ljudi koji su ga prvi put kao dijete vidjeli u Dinamu, kojima je lagao o svojim godinama jer je bio premlad za selekciju, ti isti ljudi su o Cici govorili uvijek biranim riječima i kad je bio na vrhuncu karijere, kad je radio trenerski posao. Ne zato što je bio vrhunski napadač koji je sve mogao s loptom, kojem su se divile mase, ne zato što je bio dobar trener, već zato što je uvijek bio sjajan čovjek. Spočitavalo mu se da je bio i “veseo”, da je znao zaružiti i popiti koju više. Svi imamo nekakve mane, uostalom, i sami smo znali s njim koji put ostati na još jednoj putnoj. Sreli smo se tako u Sloveniji, on je bio sa svojom iranskom momčadi, a Dinamo je bio u istom hotelu. I znao je nas nekoliko hrvatskih novinara pozvati na piće riječima:
– Kaj je, dečki, bumo si kaj rekli danas?
I rekli bismo si, lamentirali bismo o nogometu jer to je ipak bio Cicin život. I kao nogometaš i kao trener ostat će zabilježen u svim nogometnim analima, ali meni su još važnije bile njegove sjajne ljudske vrline i pamtim kako se svaki put smijao svojim zvonkim glasom. Ostat će u sjećanju mnogima baš zbog toga, on je svuda bio rado viđen i prihvaćen. Falit ćeš nam, Cico, fališ nam već sad. No, srest ćemo se valjda tamo negdje gore, pa bumo si opet nekaj rekli. Dotad, počivaj u miru, dragi naš Cicek.
Uvijek Cico, nikakav “Cicek”.