Najmanje 45 masakriranih u napadu na selo, 24 ubijenih u samoubilačkom napadu na džamiju, 19 ljudi, među njima i dvojica svećenika, ubijeni u crkvi... To su najvažnije vijesti iz Nigerije u posljednjih mjesec dana. Ta zemlja paradoksa, deseta po rezervama nafte na svijetu i golemih rudnih bogatstava, u kojoj je svako treće dijete neuhranjeno, desetljećima pleše na rubu općeg kaosa suočena sa sukobima na svakom koraku. Samo u prvih deset tjedana 2018. u najmnogoljudnijoj afričkoj državi (178 milijuna stanovnika) nasilnom je smrću stradala 1351 osoba! Život malo vrijedi pogotovo u ruralnim dijelovima Nigerije. U veljači 2000. nakon odluke lokalnih vlasti u Kaduni da uvedu šerijatske zakone pobunili su se lokalni kršćani koji čine gotovo polovinu populacije te nigerijske države. Posljedica su bili tromjesečni nemiri u kojima je, prije nego što se u njih uključila vojska, život izgubilo 5000 ljudi. Među ubijenima su bili i politički angažirani misionari Austine i Josephine Moses. Njihov sin Victor, tada 11-godišnjak, sigurnu je smrt izbjegao samo zato što nije bio kod kuće. Vani je igrao nogomet. Znajući da je dječak iduća meta, prijatelji njegovih roditelja skrili su ga, a britanske vlasti prihvatile primiti. Svega tjedan dana nakon što je u ruševinama obiteljske kuće ugledao tijela svojih roditelja, već je bio kod udomiteljske obitelji u južnom Londonu.
– Moj prvi dojam Engleske bio je da je to raj na zemlji... Bilo je to okruženje potpuno nepoznato za mene, daleko od Kadune, u kojem nisam nikoga znao. Nisam znao ni jezik i bilo je jako teško steći nove prijatelje. Početak je bio težak, ali preživio sam...
Sve što je imao bio je nogomet.
– Bio je jedan od milijun. Bio je Cristiano Ronaldo naše momčadi – prisjetio se trener Palaceovih 14-godišnjaka Tony Loizi.
Domovina ga je izdala, ubojice njegovih roditelja ni 18 godina poslije nisu pronađeni i kažnjeni, no on nije izdao domovinu. Kada je stigao poziv iz Nigerije, dvojio je neko vrijeme, ali gorku je prošlost ipak odlučio ostaviti iza sebe.
U međuvremenu je prerastao Selhurst Park, preko Wigana je dospio do Chelseaja. Činilo se da je odlazak na Stamford Bridge bio pogreška jer se tri od prve četiri godine u Chelseaju selio po posudbama, igrao je za Liverpool, Stoke, West Ham kod Slavena Bilića.
Mosesu se sreća u Chelseaju promijenila dolaskom Antonija Conte. Od tehnološkog viška postao je nezamjenjiv.
– On ima kvalitetu, tehniku i fizičku snagu. Može pokrivati 70 metara na terenu. Nevjerojatno da su ga prethodni treneri Chelseaja preskakali – kazao je Conte.
S 11 je postao siroče i izbjeglica, a danas Victor Moses uživa status nigerijskog nogometnog Mesije i najveće uzdanice Super Orlova u Rusiji. Nigerijcima se daje malo šanse da će preživjeti skupinu na SP-u s Brazilom i Hrvatskom, no Moses nikad ne odustaje.
– Kad smo krenuli u kvalifikacije, govorili su nam da smo u “skupini smrti” (igrali su s Alžirom i Kamerunom). Sada nam govore da smo na SP-u u “skupini smrti”. Ali mi ćemo opet preživjeti i uspjeti – poručio je danas najobožavaniji nigerijski nogometaš koji u Rusiji želi, barem nakratko, ono što generacijama političara u njegovoj domovini ne polazi za rukom – ujediniti podijeljenu zemlju.
Nigerijcima se daje malo šanse da će preživjeti skupinu smrti sa Brazilom i Hrvatskom! Dali je baš to ta skupina?