Ako dovoljno dugo poznajete Marka Mlinarića, ako ga imate priliku često sresti i razgovarati s njim, onda imate dojam da je čovjek stalno isti. Dobro, nije da bi više mogao dijeliti genijalne lopte na terenu, ali osmijeh, pristupačnost, otvorenost, pa i ljubav prema Dinamu nikad se nisu promijenili.
>> Pogledajte video:
Divili smo se Mlinki i njegovim suigračima 1982. godine, a teško je i pojmiti da je od tih sjajnih izdanja i konačno osvojenog trofeja prošlo već 40 godina.
– Gotovo mi je nevjerojatno da je prošlo toliko godina, teško je vjerovati da je vrijeme zapravo prohujalo. No sjećanja su i dalje vrlo svježa, uspomene na tu godinu i dalje me razgaljuju i čine sretnim – pričao nam je Mlinarić dok smo se u organizaciji Večernjeg lista s njim i njegovim suigračima središtem grada vozili tramvajem koji je obojan u Dinamo, u tu 1982. slavljeničku godinu.
Kobeščak je predvidio naslov
Dugo je Dinamo, 24 godine, čekao na taj naslov prvaka u bivšoj državi, zašto je trebalo tako dugo čekati i što se poklopilo baš te 1982.?
– Nek' se ne ljute dečki, igrači koji su dolazili sa strane, ali kad gledam portrete svih tih igrača koji su bili u našoj svlačionici, od njih 35 čak 22 su iz naše škole ili iz dopunske selekcije. Dakle, Ćiro Blažević to je jako dobro prepoznao i svima nam usadio pobjednički duh. Ma imali smo mi to kao klinci koji su ovdje igrali i natjecali se, kao Cico Kranjčar, Majo Vlak, moj brat... Naša generacija koju je odgajao profesor Kobeščak napravila je odlične stvari. U Večernjem listu izašla je njegova izjava od 22. siječnja 1981., a tada je profesor Kobeščak rekao: – Sretan sam kad vidim kako igraju Dumbović, Ivković, Deverić, Mlinarić, a bit ću još sretniji kad zaigraju Karabašić, braća Cvetković, Munjaković..., s njima će Dinamo postati prvak Jugoslavije. I za godinu dana to se ostvarilo.
Dinamo je imao taj zagrebački 'štih', stoga su i danas sinonimi za Dinamo Mlinarić, Zajec, Kranjčar, Deverić, Cerin...
– Kad god budem govorio o tim vremenima, zahvalit ću svojim suigračima, to su bili genijalni igrači i ljudi, a napustili su nas: Ismet Hadžić, Zvjezdan Cvetković, Dragan Bošnjak, Davor Braun, Čedo Jovićević i Zlatko Kranjčar. Hvala im za sve što su napravili za Dinamo i za naš Zagreb.
Cico Kranjčar zadnji nas je napustio i svima nedostaje njegov duh, veselje.
– Fali Cico, puno fali. Nedostaje mi kao čovjek, kao prijatelj. Ne znam što bih uopće rekao o njemu, prerano je otišao, ali svih njih šest prerano nas je napustilo, Čedo bio nešto stariji od nas i bio je bolestan, ali i on je prerano preminuo i žao mi je što njih šest i danas nisu s nama ovdje - s tugom će Mlinka pa se onda vratio na stvaranje te sjajne generacije:
Ćiro nam je dao vjeru
– Ćiro je tijekom priprema u Australiji gdje se formirala momčad svjedočio onome što je i sam rekao: vidio je da ti dečki sa zagrebačkog asfalta imaju znanje, dao im dao je samopouzdanje, ali oni nisu 'luzeri', oni su pobjednici. I to je bio razlog za uspjeh, pa i Hajduk je isto svojedobno napravio s Ivićem. Nimalo ne podcjenjujem značaj Panića, Arnautovića, Bošnjaka, Bručića i sve ostale koji su došli i koji su se sjajno uklopili.
Tada ste izgledali kao prava 'škvadra' koja se družila i izvan travnjaka, družite li se i dalje?
– Nas nekoliko se druži, često se vidimo, Bračun, Deverić, Munjaković, Mustedanagić, ja..., dođemo na Ravnice u centar Silvija Marića, popije se kava, evociraju se uspomene. Uvijek imamo o čemu razgovarati i iza nas je puno anegdota, raznih detalja kojih se sjetimo – zaključio je legendarni Marko Mlinarić.
Jesu ovi naporni - što bi bilo da su još koji put bili prvaci. Za to jedno osvojeno prvenstvo evo nas maltretiraju svaki dan. Čini se da su svi postali ĆIRO BLAZEVIĆ.