Stvorili smo državu, a živimo u moralno posrnulom sustavu i društvu. To je istina čak i ako je Zdravko Mamić svojom izjavom da Đuru Sessu, predsjednika Vrhovnog suda, poznaje toliko dobro da samo seksa nije bilo, sasvim sigurno zakopao sebe u pokušaju da optužbom o korupciji razvodni svoj kazneni progon. Da smo u moralno posrnulom društvu, istina je čak i ako Mamićev odvjetnik Miljević nije bio u pravu kada je odigrao svoju posljednju kartu, onu o korumpiranosti sudaca.
Točno je da je Mamić u velikoj stisci. Vrhovni sud odlučuje o njegovoj žalbi i o prijedlogu USKOK-a da se kazna poveća. Ovo bi mogla biti i izmišljena ucjena.
Ali postoji i nešto drugo. Očito je da Mamić mnoge od važnih u politici, sudstvu pa i šire drži u „svojim rukama“ na ovaj ili onaj način. I stoga ne zbunjuju mlake reakcije samog predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse i potpredsjednika Vlade Davora Božinovića koji je rekao da „postoji put kojim se rješavaju takve sumnje i saznanja“.
Učinilo se da obojica uzimaju predah. Zanemaruju izjavu i smatraju je nevažnom. Mnogima bi odgovaralo da se Mamić nikada i ne vrati iz Bosne i Hercegovine i da sve ode u zaborav. Osim, ako sve nije otišlo predaleko.
Sama predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u studenom 2017. priznala je da je Zdravko Mamić organizirao razne večere za nju. Nacional je 26. veljače 2019. donio tekst da postoji snimka na kojoj Mamić govori koliko je novca dao za Kolindu. Čini se da Mamić mnoge važne drži u šaci.
Prije bijega u Bosnu i Hercegovinu Zdravko Mamić je 4. lipnja 2018. u 21 sat održao u Maksimiru konferenciju za novinare, dva dana uoči izricanja prvostupanjske presude u Osijeku.
U svojoj neobičnosti on je počeo izjavom da se večeras za njega moli zagrebački mitropolit Porfirije, da je upravo trebao biti na večeri s čuvenim zvezdašima Draganom Džajićem i Dušanom Savićem. Možda to i nadoknadi ove jeseni, ako se u europskim kupovima sastanu Dinamo i Crvena zvezda, a njegov osječki proces vrati na početak.
Pravi „operativci“ prepoznali bi da konferencija 4. lipnja 2018. u kasnim satima uz prinudnu nazočnost svih zaposlenih predstavlja njegov (privremeni) oproštaj i skorašnji bijeg prije izricanja presude. Možda je on i znao da je riječ o više od pet godina i da bi morao odmah u zatvor.
Znatno izravniji Mamić je bio devet mjeseci prije, 13. rujna 2017., također na konferenciji za novinare:
– Neće me vidjeti u zatvoru. Ja ću Hrvatsku napustiti za četiri minute – poručio je.
Tada je još nudio nagodbu sudstvu i nije prijetio kompromitacijom sudaca.
Budući da je Mamić tom prilikom upotrijebio i svoju uobičajenu prijetnju „sam ću sebi presuditi“, možda je netko pomislio da je u toj novoj obmani mislio na četiri minute koliko će mu trebati od objave presude do samoubojstva. Sve je to bila dječja igra na koju ozbiljni ne nasjedaju. Bilo je jasno da će Mamić pobjeći i nekima kao da nije ni bilo u interesu sprečavati ga u tome.
Mamić igra zapletenu igru u kojoj može i propasti jer njegovi protivnici ne moraju ni biti samo „korumpirani suci i političari“. Netko ga je 22. kolovoza 2017. u zaseoku Vidovići u okolici Tomislavgrada prostrijelio u nogu. Mogao je i u glavu! Takvi mogu biti i opasniji.
Poslije nekoliko razgovora s Mamićem može se shvatiti da je njegov unutrašnji sklop težnja za neograničenom moći, posjedovanjem i maksimalnom medijskom pozornošću. Ako je istinita njegova povezanost s političkom i sudskom vrhuškom, to sasvim jasno govori i o njoj.
Jedina koja je imala prave snage suprotstaviti se na konferencijama za novinare bila je novinarka Indexa Dea Redžić. Kada ga je 9. siječnja 2018. na konferenciji koju je Mamić nazvao „jedina prava istina“ novinarka upitala zar mu nije žao sina kojega je utopio i predao na milost i nemilost druge optužnice, Mamić se ponio prostački i prekinuo konferenciju.
Mamić je u početku, od kraja 1981., bio Ćirin izvršitelj „općih poslova“. Jednom su beogradski dopisnici napisali nešto loše o Blaževiću i Mamić je krenuo u fizički obračun. Ćiro nije dopustio.
Nakon što je 6. travnja 2018. žestoko napao Hajdukove djelatnike iz prošlosti: Kirigina, Jurjevića Baju, Reića i današnjeg sociologa Lalića, a od Zagrepčana samo Bakarića, negdašnjeg političkog funkcionara, koji je navodno u partijske dokumente zapisao da Dinamo ne smije biti prvak, što nije istina, zaključio sam da bi Mamić i u političke vode. U ovo moderno doba sve je moguće. No, bilo je očito da je Mamić tanak i za moderniste. Bez hajdukovaca ne bi mogao proći.
Za Dinamo u prošlosti je rekao: “To su bili dečki, kaj bu, bu...” To su razlike u mentalitetima, dragi Mamiću. Nikad Dinamo nije bio uspješniji nego u Mamićevoj hajdučiji, ali meni je draža zagrebačka gospoština koliko god je te gospoštine malo ostalo.
Ovaj bosnjo stalno nekoga tuce u mislima... zna li se dali je nekoga istukao?