Najbolji hrvatski vaterpolisti u četvrtak igraju na završnom turniru Svjetske lige u Ruzi posljednju utakmicu u skupini. Sastajemo se s Australijom (početak u 15 sati po hrvatskom vremenu), a taj će meč biti interesantan i zbog toga što Australiju kao izbornik vodi naš stručnjak Elvis Fatović (46), a za hrvatsku vrstu igra njegov sin Loren (21).
– Lako će mu biti ove godine kad smo promijenili pola momčadi i znatnije smo pomlađeni. E, da smo se sastali prošle godine, bilo bi gusto – šali se Elvis dok nam u hotelu u Ruzi, u kojem su smještene sve reprezentacije, prepušta sina za razgovor.
– To se tata samo tješi. S kojom god momčadi oni nastupili, mi smo bolji od njih, u svakom pogledu. Nije lako igrati protiv oca, prvi put sam u takvoj situaciji, ali srećom on je trener, nije igrač.
Koliko vama kao igraču pomaže, ili odmaže, to što ste Fatovićev sin?
– Pokušavam što manje misliti na to. Vjerojatno ima ljudi koji misle da mi je to puno pomoglo, da me je netko gurao, ali u tome nema nimalo istine. Mogao mi je dati samo pokoji savjet i to je sve. Pokušavam se ne obazirati na to i biti maksimalno usredotočen na sebe i na svoju igru.
Elvis je preuzeo Australiju u siječnju 2013. godine. Koliko ga nema kod kuće u Dubrovniku i koliko vam nedostaje?
– Pa, nema ga veći dio godine, dođe nakon tih svjetskih natjecanja na mjesec-dva. Na početku mi je sigurno puno nedostajao jer je on praktično cijelu karijeru proveo u Dubrovniku, pa nismo navikli da ga nema toliko dugo. No, sada sam i ja u pogonu, sezona je duga, pa da je on i kod kuće, ne bismo se puno družili.
Vjerojatno se često čujete, daje li vam savjete?
– Kad se čujemo, o vaterpolu pričamo minimalno. Eventualno prokomentiramo neku važniju utakmicu Juga i to je to. Nemam nikakav pritisak s njegove strane.
Jeste li bili kod oca u Australiji?
– Nisam. Nisam našao vremena s obzirom na to da sam praktično stalno u pogonu. Mama i stariji brat Marino (rođen 1994., završio studij u SAD-u – op. a.) su bili i kažu da im je bilo lijepo.
Jako ste napredovali, vaš trener Vjeko Kobešćak ističe vas kao igrača koji je najviše napredovao?
– Lijepo je to čuti, posebno kad se zna kakve su dvije Jugove prethodne sezone bile. Imao sam čast biti dio te momčadi, igrati s Jokovićem, Perroneom, Lončarom, Medom (Obradovićem – op. a.), Garciom, Bijačem... Sve da i nismo ništa osvojili, s njima bih svakako napredovao i ljudski i igrački. Nije mi se moglo poklopiti bolje nego da igram s takvim ljudima i takvim igračima.
Najmlađi ste u reprezentaciji. Kako je prošao “obred” inicijacije, U tenisu moraju nešto otpjevati...
– To je bilo prošle godine. Imali smo neku večeru pa sam ja na kraju trebao održati zdravicu. No, poslije se na to zaboravilo.
Kako ćemo proći u Ruzi?
– Vidjet ćemo, nadam se medalji kao i svi ostali u našem timu.
