Bila je to večer kakvu smo samo mogli poželjeti. Večer kad se Zagreb digao na noge, kad je Hrvatska odigrala veliku utakmicu, i kad je Lino Červar dočekao svoj trenutak. Kao što su neki drugi mislili da su dočekali svoj. Mačka je Lino s osam nogu i devet života. Kad god misliš da je to to, da ne može izvući nešto posebno, momčad mu odigra vrhunski, na rubu pogibije.
Sjećamo se Beča kad je uoči Danske najavio odlazak s klupe, momčad je igrala slabo, a on se obračunavao. Činilo se da će ga Wilbek ispratiti s klupe, no reprezentacija je večer kasnije zgromila Dance. Isto se dogodilo i sinoć. Nakon utakmice s Bjelorusima i preteško izborene pobjede sjetili smo se jednog detalja iz prvog Červarovog mandata...
Kao da je inzistirao na teško izborenim pobjedama, kao da je htio da se momčad čeliči u tijesnim završnicama. Nekako se činilo kao da mu najmanje odgovaraju utakmice koje riješiš za poluvrijeme.
Neka momčad raste kroz turnir, maksima je koje se drže Nijemci i Mago di Umago. Červarova „druga republika“ narasla je baš u trenutku kad je to bilo potrebno. Nema dvojbe, njegovi dečki dobili su pravu reprezentaciju, svjetskog doprvaka. Mora se priznati klasa momčadi u kojoj igra majstor poput Sagosena, norveški wunderkind koji s 22 godine stoji u PSG-u gotovo ravnopravno uz velikog Karabatića. Ili Tönnesen. Izbaciš ga iz ravnoteže, stjeraš ga praktički u mrtvi kut, a on pogodi nemoguće, ni vrataru nemaš što zamjeriti.
Utakmica je u tom segmentu baš i dobivena. Možda se rukomet prečesto svodi na matematiku, ali Norveška to nije mogla dobiti u zahuktaloj Areni sa samo sedam obrana vratara. Zato smo mi imali svog junaka. „Stivi, Stivi“ pjevao je Zagreb Ivanu Stevanoviću koji se baš specijalizirao za Norvežane. Ubio ih je i Herningu, u kvalifikacijama za Olimpijske igre.
Hrvatska je imala baš sve što smo naveli da joj je potrebno za obranu – odličnog golmana, mudrost u napadu, vjetar u leđa publike, agresivnost u obrani... Nije se prezalo od isključenja. Pazite, na svom terenu Hrvatska je imala 14 minuta igrača manje. Toliko o tome da će nas netko gurati i o pričama da su Din i Dinu rođeni u Kninu. Nema euforije, jer slijedi Francuska...
O kakav klasik, prokleli bismo nekoga da nam je to pobjeglo. Pa makar i još jednom pali pod tom nevjerojatnom obranom, Bastillom svjetskog rukometa. Kao nema Omeyera, pa smo sad na konju, mirni smo? Imamo lošu vijest. Tu je Vincent Gerard. Ako netko nije gledao prvo poluvrijeme utakmice Francuska – Švedska... Bolje da nije gledao. Od prvih dvanaest udaraca obranio je deset! Većina toga bili su ziceri. Isti oni Šveđani koji su nas rešetali kao zarobljenike, izgledali su zbunjeno kao da pucaju na koš, a ne gol.
Koliko će nam trebati, hoće li pobjeda biti dovoljna? O tome ćemo sutra, možemo samo zaključiti da se vjera u našu momčad vratila. U izbornika nikad nismo ni prestali vjerovati. I na njegovu primjeru najbolje se oslikava ona da objeda najviše kaže o onome tko je izreče.
