Izbornik rukometaša Lino Červar sa zadovoljstvom je pratio igre i osvajanje medalje naših rukometašica na EP-u u Danskoj, lijepu priču na kraju 2020. godine koja je umnogočemu podsjetila na onaj njegov Portugal 2003. – od posljednjeg mjesta do postolja. Naš najveći trenerski autoritet ponosno je istaknuo:
– Sada imamo lijepu sinergiju uspjeha u našem sportu i zaista možemo reći da je ova 2020., sportski gledano, godina rukometa, našeg najtrofejnijeg sporta, mada dopuštam da netko ima i drukčije mišljenje, to je demokracija. Podaci su egzaktni, bila je ovo naša 24. medalja na velikim rukometnim natjecanjima. Da nisu ugašeni Svjetska liga i Svjetski kup koji smo osvojili, mislim da bismo ih već imali 40-50.
Ćamila je Bogom dana
Ogromnu većinu potpisali su rukometaši, ovo je prva ženska medalja.
– Ključna stvar u sportu je kontinuitet, a Hrvatska u muškom rukometu od 2003. nije pala ispod petog-šestog mjesta, što nisu uspjeli Francuzi, Danci, Španjolci... koji su imali i trinaesta, četrnaesta mjesta. Znakovito je da se ovakav uspjeh dogodi baš tamo gdje najmanje kao država ulažemo i gdje smo kao sport ostali i pomalo iznevjereni jer su nas otkačili za dvorane, neki naš kutak u kojima bismo htjeli učiti nove dječake i djevojčice. One koje su se gradile uoči SP-a 2009. su gradske, a služile su za cajke i razne izložbe. Da, ovo što se dogodilo podsjetilo je na našu priču iz Portugala, a dodao bih samo da se nikad prije ni poslije ni u jednom drugom sportu nije dogodilo da si u godinu i pol dana prvo zadnji, pa zatim svjetski prvak i olimpijski pobjednik. Ali, ponavljam, kontinuitet je najvažniji.
Jedan ga je detalj, a koji je bio zapravo konstanta tijekom cijelog prvenstva u Danskoj, posebno oduševio.
– U godini kad je cijeli svijet stao na ekvilibriju između života i smrti, kad je sva moguća tehnologija pala pred nepoznatim protivnikom, naše su djevojke u Danskoj pokazale toliko optimizma, pozitivnog duha, veselja u svakom trenutku poslavši svima koji su ih gledali, poruku nade. A bez nade nema života, nema energije. Pa ta Ćamila je Bogom dana za timski duh, a i sve cure s njom baš su zračile pozitivom. Velike čestitke stoga i kolegi Šoštariću, zaista je zaslužio za tolike godine rada u rukometu ovakav uspjeh. Čovjek se zaista muči i radi s našim djevojkama, a i ovo prvenstvo i sve što se događa moraju nam biti put da trebamo više vjerovati u našu djecu.
Način na koji je osvojena brončana medalja potvrđuje i postulat na kojem Červar neprestano inzistira, a to je da sve u rukometu polazi od dobre obrane. I vratara, naravno...
– U siječnju smo po svemu zaslužili zlato, to je opći dojam svjetske rukometne javnosti. Šoštarić je također primijenio to načelo, a pokazalo se i sada da bez vrhunskog vratara nema velikog rezultata. Uvijek kažem da je za golmana važna hrabrost, ali i inteligencija jer rukomet je misaona igra u kojoj se predviđa, anticipira. Kapa dolje i Tei Pijević i ostalim igračicama! Znate, djecu treba učiti da uživaju u igri obrane, a ne samo kad imaju loptu. Kod ovih cura se vidjelo da im je to usađeno. Mene je to protiv Danske podsjetilo recimo na trijumf u polufinalu SP-a na Islandu 1995. kad je Zdravko Zovko vodio reprezentaciju.
Ne treniramo mi sprintere
Izjava danskog izbornika Jensena na račun crnogorskih sutkinja otkrio je trajni sukob rukometnih koncepcija, naše i skandinavske, u pogledu igre, ali i suđenja. Na to Červar kaže:
– Nije mi problem to reći. Da se zovemo Njemačka ili Danska, imali bismo još više zlata. Nedavno sam rekao na Zoomu u jednoj konferenciji da je nužno za budućnost da se ukine subjektivna procjena trajanja napada i da nam netko po svom osjećaju diktira koliko imamo vremena za napad. Naravno da bi nekima odgovaralo da nas se natjera na “run and gun” rukomet, ali jedna stvar mora se znati. Mi ne treniramo sprintere na 100 metara, rukomet je ipak misaona igra u kojoj je cilj nadigrati suparnika, a ne ga nadtrčati. Valjda bi u 21. stoljeću primarno trebalo biti trenirati glave igrača, a ne samo od vrata na dolje! Nema problema, neka odrede i na 20 sekundi trajanje napada, ali mi kao treneri moramo znati koje nam je zadano vrijeme – zaključio je Červar.•
Lino Červar je postao legenda još za života. Malo je takvih i takve se mora slušati. Iz njiz izvire mudrost, znanje i razumnost.Čovjek je neponovljiv i nikada se Linu neće mjeriti s nekim drugi. Taj drugi može biti dobar ili bolji od Line. Ali Lino ne može postati. Lino je neponovljiv.