Čaj u centru grada, u splitskom hotelu Marmont, njegova je svakodnevna rutina. Tamo se sastaje s najbližim prijateljima. I ne bira slučajno ulicu po imenu francuskog generala koji je donio velike stvari u Dalmaciju. Aljoša Asanović (54), osebujan lik i genijalan igrač čiji nogometni horizonti zavređuju bar jednosatni razgovor. Počeli smo s lanjskim angažmanom u Al Ittihadu. Ionako je njegov odnos sa Slavenom Bilićem poseban. Još otkako su počeli igrati.
Kako sada gleda na epizodu u Saudijskoj Arabiji?
– To je podneblje dosta zahtjevno. Došli smo u poprilično konfuznu situaciju, promjena trenera, objektivno loša momčad, prilagodba igrača na nov način rada, slaganje momčadi... I onda se dogodi apsurd. Proglase Slavena trenerom mjeseca, uruče mu plaketu, ček, izljubili se i izgrlili, a potom otkazali suradnju. No valjda je to tako u životu. To je i za mene bila velika škola. Sada sam u Splitu, s namjerom da nađem posao. Nije lako jer trenerska su mjesta popunjena. Ne mislim da je u pitanju moj životopis, mislim da je on dosta dobar. Možda ljudi koji nešto pokušavaju nemaju dovoljno snage progurati me – počeo je Asanović koji strpljivo čeka novu ponudu.
Kada govori o tržištu, što ga privlači?
– Ne mislim da sam Mourinho, ali ne podcjenjujem se. Mislim da dovoljno znam o nogometu. Čudi me kada pročitam nešto u stilu da su ljudi 24 sata u nogometu. Pa naravno da radiš 24 sata i da si fokusiran na nogomet! A što bi drugo trebao!? To mi je smiješno.
Dobro, još ima vremena...
– Ma nemam vremena! Predugo sam možda bio u situaciji pomoćnika u kojoj na stvari gledaš iz posebnog kuta. Ali, znam da mogu raditi trenerski posao. Nisam otišao bez veze u Australiju. Da sam mogao raditi kod nas možda bih i ostao tu. Ali otišao sam 20 tisuća kilometara dalje da bih mogao nešto raditi. Postoje određeni kontakti i nešto će se dogoditi...
Putuje, gleda i utakmice LP-a uživo...
– Nogomet mi je dao sve i bio bih bezobrazan i nezahvalan da mu ne vratim. Pratim sve mijene i kretanja, sve lige i događanja...
Što je od nogometnih trendova po njegovu guštu?
– Stalno govore o tranzicijskom nogometu, ali uvijek je poanta kakvu kvalitetu momčadi imaš i koja je širina igračkog kadra. Onda kažu da se vidi trenerska crta. Pa što možeš napraviti s limitiranom momčadi. Možeš samo govoriti o ostanku u ligi. Ali ako imaš Manchester City, onda nema razgovora, napadaš Premiership i Ligu prvaka. A danas Pep Guardiola ima 15-ak bodova manje od Liverpoola i što mu se sve događa. Nije njegova momčad počela igrati loše, ali ako nemaš pet-šest najvažnijih igrača, onda izgleda da ni taj Guardiola nije toliko genijalan. Najlakše je uzeti Guardiolu ili Kloppa kao uzore. Ali nisu samo oni nogomet. Uzmite Kloppa, on nije samo menadžer ili trener. On je i veliki govornik, oduševljen sam njegovim sposobnostima i nastupom izvan terena. Kako vješto manevrira u tom šoubiznisu. Baš poput Mourinha.
Uvijek sam imao dojam da je Aljoša trebao napraviti veću igračku karijeru, a s druge strane, u eri legendarne brončane generacije vatrenih bio je jedan od Ćirinih lidera.
– Ni u jednoj momčadi u karijeri, a bio sam u 11 klubova, nisam bio kapetan. Ali sam se nekim svojim prirodnim predispozicijama uspio nametnuti. Nametao sam se nogometnom inteligencijom i zbog toga sam, kako kažete, imao liderske kapacitete. Znam da takav mogu biti i na klupi. Bez problema. Sada je samo stvar tko će te prepoznati. S Ćirom nisam progovorio pet rečenica u životu, a on me prepoznao. Baš kao i puno trenera koji su me trenirali. Sve je to bila prirodna selekcija.
Često zna reći da mu smeta percepcija u javnosti kao o Bilićevu pomoćniku.
– Moj odnos s njim je respekt i uzajamno poštovanje. Bespredmetno je o tome govoriti.
Naravno da prati Bilićev rad.
– U nezahvalnoj je ligi. Slavenova momčad pokušava igrati i ima želju za igrom. Ali tamo se igra onaj tipični engleski nogomet u kojem nije lako nametnuti stil u tako jakom ritmu. Igraju svaki drugi ili treći dan. WBA je favorit za izravan ulazak u Premiership.
Što Slaven kaže?
– Dali su mu mandat da ih uvede u Premiership i pustimo ga da to odradi do kraja. A ne trebam ja nikome pokazivati da smo u dobrim odnosima. Podmetati glavu da uđem u kadar s njim.
Neizostavna tema je reprezentacija.
– Nakon najvećeg uspjeha u povijesti našeg nogometa, svima ćemo biti crvena krpa na Euru. Momčad ima veliku hipoteku, svi će nas htjeti skinuti. Imamo sjajnu momčad koja će biti još zrelija na ovom turniru.
Imamo li neki tajni adut?
– Naravno da imamo. Imamo momčad koja te tjera da radiš još bolje. Imamo sreću da još igra Luka Modrić. Fascinantno je kako još uvijek, u 34. godini, grize za reprezentaciju, kao da se tek treba dokazati. Kao na prvom nastupu. Ta njegova žudnja da bude lider i gura momčad, to mi je sjajno vidjeti. Kod nas je standardna pojava da svi sada očekuju da ćemo s lakoćom do završnice. Ali koliko je to teško, znaju samo oni koji su unutra. To će biti najteži posao, ostati na ovoj razini. No, poznajući naš mentalitet i koliko izbornika imamo, ni Daliću neće biti lako. To je ubitačan posao.
Vratimo se malo Luki Modriću...
– Sam je sve napravio. Naravno, bilo je ljudi koji su ga prepoznali u najranijoj dobi. Takvim ljudima treba odati priznanje. Najbolji je hrvatski igrač u povijesti.
Pripremamo li se za kompoziciju igre nakon njegova odlaska?
– Dalić je preiskusan da to ne vidi. To će se dogoditi kada Luka više ne bude mogao. Ne znam tko će se nametnuti kao lider. Ne znam kakva je situacija s Ivanom (Rakitić, op. a.). Bilo bi pogrešno ne učiniti sve da Ivan ostane u momčadi. On igra šest godina u Barceloni, šest godina uzastopce gotovo 80-ak utakmica u sezoni na najvišoj razini. Znam da ima mudrosti u savezu, Ivan mora biti s momčadi na Euru. Bilo bi suludo ne iskoristiti ga.
Kako vidi Šukerovo vođenje HNS-a?
– Znam da je to pitanje koje intrigira javnost. Ali najprije morate razumjeti naš odnos. Skupa smo igrali više od deset godina. Bio bih smiješan kada bih rekao da Davor nema pogrešaka. Tko radi, taj i griješi. Ali kada nisi unutra, ne možeš suditi. Davor je moj suigrač. Ne trebam se čuti s ljudima deset godina, ali poštovanje će uvijek ostati. Nekome to može ne biti drago, ali to je tako...
Što ova generacija ima ili nema u odnosu na onu vašu?
– Teško je povlačiti paralele. To je dvadesetak godina razlike. Razlika je u nogometnoj revoluciji ili evoluciji. Drukčiji su zahtjevi. U našoj reprezentaciji danas imaš, primjerice, sprintera Antu Rebića. U naše doba to je bio Alen Bokšić, jedan od najboljih svjetskih napadača tog doba. A nismo ga imali ni na EP-u ni na SP-u. Imali smo Davora koji je bio idealan za onu našu igru koja je trajala danima. On je znao čekati, osjetiti trenutak. A ako Bokšiću odmah nisi dao loptu, bilo je gotovo. Jer loptu odgodi Prosinečki, Boban, ja... Odgodi je Ćiro! Morao sam spomenuti Boku. Jer kod njega kao da je danas priča zamagljena. On je bio spoj Van Bastena i Van Nistelrooija, a brži od obojice. Kada Boka zagrabi, to ste morali vidjeti uživo. U našoj generaciji malo je igrača bilo standardno u klubovima. Danas je to nemoguće. Često o tome razmišljam. Kada sam bio na posudbi iz Engleske u Napoliju, igrao sam u 18 nastupa, ali percepcija javnosti bila je da nisam bio standardan. U Francuskoj sam igrao standardno, a u Derby Countyju igrao sam možda najbolje u karijeri. Hoću reći da sam igrao dobro na klupskoj razini...
Ali opća percepcija bila je da ste trebali napraviti veću karijeru.
– Naravno da jesam. Ali dogodio mi se splet okolnosti. Nakon što sam potpisao za Bordeaux, jedan od najboljih klubova tog doba u Europi, dogodila se afera nakon koje je klub izbačen u drugu ligu. Razgovarao sam tada i s PSG-om.
Satisfakciju je imao u reprezentaciji.
– Tada su često znali govoriti kako ta trojica (Prosinečki, Boban, Asanović, nap. a.) ne mogu zajedno. Ne mogu hodati, a ispalo je da smo se posvetili kolektivu. Ta tri ega staviti u službu kolektiva... To je jednom Ćiro rekao: “Asanović mi je mogao razje... sve, ali stavio se u službu nogometa i kolektiva”. Zašto sam imao takav odnos s njim? Nismo morali razgovarati ni o čemu. Zašto bismo razgovarali kada obojica znamo što nam je činiti. Pa što ćemo se lagati međusobno... Način na koji je Blažević izvukao maksimum od nas, to je savršeno. Najočitiji primjer što znači biti lucidan i mudar u najvažnijem trenutku. Iza te “face” krije se lik koji ima nevjerojatne instinkte i emotivnu inteligenciju. S tim se rodiš. Imaš Ladića koji je u Dinamu branio tisuću utakmica, Stanića koji je igrao u Parmi i Chelseaju, Jarnija u Juventusu i Realu, tri stopera Štimca pa Soldu kapetana u Stuttgartu. Nije on bio kapetan tri mjeseca, nego 6-7 godina. Da ne spominjem Šukera, najboljeg strijelca u Sevilli, Realu, reprezentaciji, a gdje su Zvone, Žuti... Nikako ne smijem zaboraviti ni Krunu Jurčića koji je također imao važan doprinos našoj priči. Pa Vlaović koji je imao najbolje kretnje pravog centarfora. Nije mu se bilo lako nametnuti u toj konkurenciji. I kad je dobio te mrvice, rješavao je utakmice. Možda sam emotivno posebno vezan za tu priču. To su moji ljudi s kojima sam išao u rat!
Kako čuva uspomene na to doba?
– Ne gledam utakmice na internetu. Ovako se prisjetim tog doba u razgovorima kao sada s vama. Bio sam nedavno na derbiju Željezničara i Sarajeva gdje sam sreo Predraga Pašića, jednog od najboljih lijevih krila svog doba u Jugoslaviji. Razgovarao sam s njim o toj mojoj generaciji. To su trenuci kada mi zasjaje oči...
Na spomen Asanovićevih igračkih dana, sjetimo se lopte Šukeru protiv Francuske u polufinalu SP-a ili one dijagonale protiv Danske i čuvenog Šukerova loba. Čega se sjetite, možda prvog gola za Hrvatsku?
– Bio bih neskroman kada bih rekao da me to ne čini posebno ponosnim. Nije bilo lako doći. Igrao sam u Francuskoj (Metz, nap. a.) i što ovaj moj predsjednik zna koja je to Hrvatska. Dolaziš iz Jugoslavije, a sada neka Hrvatska... Bio sam posebno uzbuđen kada je stigao taj faks. Tada je u klubu bio Branko Tucak i on mi je donio faks. Genijalan čovjek, nazvao bih ga Normabelom od 10 miligrama. Očarava mirnoćom, toplinom, ljudskošću i boemskom komunikacijom. Taj mi je gol jedna od najljepših uspomena, ne zaboravlja se taj huk 50 tisuća navijača na tribinama. Ponosan sam.
Iz ere vatrenih u posebnom je sjećanju utakmica s Njemačkom na Euru 1996., jedna od onih nakon koje sam plakao kao dijete. I za vas ima posebnu važnost.
– To je bio početak gradnje svjetske bronce. Tada smo bili u povojima. Tek smo dolazili i trebali izgraditi autoritet. Bili smo zreli, no nedovoljno da prođemo Nijemce. Da je bila neka druga momčad, s možda malo manje autoriteta, mi bismo prošli. Najprije crveni karton koji je trebao dobiti Klinsmann kada je pokupio Vlaovića. Danas je to ne crveni, nego zabrana igranja. A s druge strane Štimac je dobio crveni na centru. Potom, kada je gurnut Jerkan prije Sammerova gola... Nezaboravno je bilo Šukerovo rolanje Köpkea. Moraš imati j..a do poda da onako zarolaš u kopačkama s kramponima, odnosno metalnim čepovima. Prije toga Jura (Nikola Jurčević, nap. a.) odradi svjetski presing na zadnju liniju. Sudio je Šveđanin Leif Sundell, a sve je to bilo bildanje snage, odnosno poruka da smo još mali i da moramo čekati. No tada smo u Manchesteru pokazali da je pitanje vremena kada ćemo napraviti rezultat. Svi su se smijali Ćiri kada je rekao da ćemo biti svjetski prvaci. Malo je nedostajalo, jako malo...
Iz tog doba izdvojio je još jedno ime.
– Zorislav Srebrić. Uvijek je bio poseban lik. S njim sam puno surađivao i bio na pustim putovanjima. Skupljao sam tu energiju i učio od njega. Ta sposobnost prilagodbe i jedinstvena strpljivost. Dovede te do razine da pomisliš da si “otišao na kvasinu”.
Legendarni Zorko još traje, no otišli smo u drugom smjeru onog trenutka kada je spomenuo Marija Stanića.
– Njegov dolazak u Hajduk dobra je stvar za hrvatski nogomet. Došao je na mjesto koje mu je nepoznato. Koliko god pratiš sa strane, dok ne uđeš u Split i klub kakav je Hajduk, ne znaš što je to. Imao je m..a ući u takvu priču. Bio je veliki igrač koji zna prepoznati nogomet i ima poznanstva u svijetu. Nije me iznenadio, ta priča traje već neko vrijeme.
Je li mu imidž dobrog dečka otežavajuća ili olakšavajuća okolnost?
– Naravno da je to dobro. No sigurno će u određenom trenutku morati pokazati zube i “kidati”. Ako počne “kidati”, to ne znači da nije dobar dečko. Kamo sreće da imamo više takvih u našem nogometu.
Opet na Poljudu najavljuju novo doba?
– Bile su najave i prije. Stalno su takve priče. Očito je da nešto nedostaje. Ali kad si sa strane, najlakše je pričati. Teško mi je govoriti o Hajduku. Kada odem na istočnu tribinu, čujem komentare kako ne može igrati ovaj ili onaj. U deset sekundi čujete: “Takav centaršut nije imao Cafu!” i onda “Ma, ovaj ne može igrati ni na Skalici!” Onda razmišljam, pa što su meni govorili dok sam igrao. To je najprecizniji puls ovog grada, stanja svijesti i posebnog stanja uma kada je Hajduk u pitanju. Ali ja baš zbog toga idem na istočnu tribinu jer želim gledati taj Hajduk, koji će uvijek biti nešto drukčije, iznad same igre. Ne volim držati predavanja, nisam ni ja volio da mi netko docira.
Pa dobro, bivši igrači imaju dužnost pomoći sugestijama?
– Slažem se. Ne bježim od toga. Mi svake godine kažemo: “Evo, to je to! Sad ćemo napasti naslov ili Europu...” Toplo se nadam da će se dolaskom Stanića i Tudora stvari pomaknuti. Nadam se da će im Marin Brbić omogućiti najbolje uvjete i financije. Važan će biti odabir igrača. Uvijek se kaže koliko para, toliko muzike. Ovaj grad bolesno je željan Europe. Nije važno tko je protivnik, na tribine vam dođe 30 tisuća ljudi kada je neka važna utakmica. Ovaj grad stalno živi na rubu nekakvog požara ili opsadnog stanja. Cilj je od takvog stanja stvoriti sportsku euforiju. Nisam za nerealne ambicije, ali bez pritiska u nogometu ne možeš egzistirati.
Razgovarali smo i o trendovima u HNL-u.
– Pogledajte Goricu, to je primjer jasne strategije. Od deset igrača promašili su možda s jednim. Doveli su Zwolinskog, Suka, Sherifa, ne znam odakle su ga iskopali... Pa Kristijana Lovrića. Kada uđe s lijeve strane, “pari” da je Hazard! Perspektiva našeg nogometa je nevjerojatna. Nedavno sam gledao Rangerse. Nikola Katić prije godinu i pol igrao je u Belupu, a sada zabija u Škotskoj. Gledam kako ga Steven Gerrard ljubi i grli. Nije tako ljubio ni Fowlera kada je ovaj zabijao za Liverpool. Kupili su tog malog Bornu Barišića. Pa nisu ga bez veze kupili. Dečko igra odlično, asistira, zabija. Nisu to igrači koji su otišli iz Dinama ili Hajduka, nego iz Slaven Belupa, odnosno Osijeka koji je donedavno bio praktički pred gašenjem. Prije dvije godine gledao sam utakmicu Lecce – Catania. Radije bih gledao Slaven Belupo i Goricu. Promijenite dresove, infrastrukturu, kamere, ambijent... Nema bitne razlike. Naši igrači se prodaju i traženi su. Nemojmo podcjenjivati naš nogomet. Sjajna je stvar što dolazi strani kapital, kao u Osijek ili Rijeku. Volio bih da dođe i u Hajduk. Nije važno odakle.
No treba li nam strategija nogometnog razvoja?
– Nemamo je jer smo majstori improvizacije. U Njemačkoj nema improvizacije jer je sve isprogramirano. Ako sustav padne, nema ni treninga. Kod nas je improvizacija sve. Ne kažem da se moramo osloniti samo na nju. Glavno je pitanje što će biti s infrastrukturom. Pa kada je engleska reprezentacija došla na Maksimir prije nekoliko godina, Rooney, Lennon i ostali mislili su da su se došli zagrijavati na pomoćni stadion. A mi jednom treći, a drugi put drugi na SP-u... Ima nas četiri milijuna, predgrađe nekog europskog grada. Mi imamo drugi problem. To je hrvatski jal. Od stoljeća sedmog. Umjesto da pomažemo jedan drugome. Da imamo još stotinu trenera ili igrača u inozemstvu. Ne držimo se skupa, nedostaje nam logistika. Ona ne postoji kada su odnosi prema inozemstvu u pitanju. To moramo mijenjati. Nedostaje nam kozmopolitska svijest, a zato trebamo odrasti i izdići se iz prizemnih strasti.
Kako vidite razvoj naše struke?
– Imamo dosta mladih sjajnih trenera. Svi se bore na svoj način i nešto stvaraju. Nikome u našem okruženju nije lako. Pa na neke utakmice dođe dvjesto ljudi. Pa kako ćeš motivirati te dečke u takvim okolnostima! Treniraš igrače sa svim naprednim idejama i zamislima, onda vidiš da to ne možeš prenijeti na njih. Nemaš adekvatan teren, tehničke karakteristike igrača nisu na potrebnoj razini... I onda nešto moraš stvarati. Ne ide baš tako jednostavno. Jedno je gledati Hazarda, a drugo je kada se na treningu ili utakmici tvom igraču lopta od noge odbije u aut. Drugi je problem nedostatak strpljenja za naše trenere. Uvijek se sjetim kada je Massimiliano Allegri došao u Cagliari. Prvih desetak kola nije pobijedio nikoga. No predsjednik ga je podržao i ostavio na klupi. Moglo se dogoditi da ga je maknuo i možda nikada ne bi došao u Juventus ili Milan.
Za kraj, dvije rečenice o sinu Antoniju.
– Prezadovoljan sam. Nije mu lako nositi hipoteku mog imena. Sve je to prebrodio. Igra odlično u Slovačkoj. Nadam se da će uskoro, možda sljedeće ljeto, otići na višu razinu. Sretan sam jer je izrastao u pravog igrača i zdravu osobu. Ostalo je nevažno – zaključio je “vatreni lakat” Aljoša Asanović.
>>> Pogledajte luksuzni kamp vatrenih za EURO 2020.
Legenda Asanović, hvala za sve dobre igre kojima si nam dao neizmjerno veselje. Osobno, uživao sam gledati tvoju mirnoću i samouvjerenost na terenu. Hvala!