Svatko tko uđe u Košarkaški dom Dražena Petrovića, pod svodom dvorane, osim dresa čovjeka po kojem je ovo zdanje nazvano, vidjet će još dva pokraj.
Jedan je četvorka Mihovila Nakića, čovjeka koji je zabio možda i najvažniji koš u povijesti Cibone, a drugi je jedanaestica Andre Knege (63), najboljeg strijelca Cibone svih vremena.
A ovo je priča baš o Knegi, Gosparu koji je Ciboni podario najljepše godine svog života i najvažnije koševe svoje karijere. Priča o čovjeku koji je za svoje “vukove” trpio što ni jedan prijašnji, a ni kasniji cibos nije. A 1980. za prvi klupski trofej pod imenom Cibona bio je sa slomljenom čeljusti i liječničkom zabranom treniranja i igranja.
– Uoči finala jugoslavenskog Kupa jedan od treninga imali smo na Cmroku gdje smo trčali, igrali kojekakve igrice, pri čemu je došlo do sudara između mene i Bečića – započeo je priču Knego i nastavio:
– Dok sam se tuširao, počelo me jako boljeti pa sam se javio pokojnom doktoru Vidoviću, a on mi je, uz pomoć doktora Pećine, organizirao rendgensko snimanje čeljusti. Bio sam šokiran kada su mi rekli da mi je puknula čeljusti i da moram na operaciju.
Kakva operacija, pa za nekoliko dana imam finale Kupa. Najveći problem bio je kako treneru Novoselu javiti da se to dogodilo, a kada su to doktori Fattorini i Vidović učinili, otišao sam na trosatnu operaciju koja se sastojala od toga da su mi fiksirali napuklu donju vilicu s nekim žicama.
Dražen mu igrao na oproštaju, pa poginuo
Kada je netko u Kneginoj pratnji spomenuo utakmicu, liječnik koji ga je operirao zakolutao je očima: “ Kakva utakmica, ovo je mjesec dana mirovanja. No, Knego je ipak s momčadi otputovao u Vukovar.
– Dogovorili smo se da ćemo moju ozljedu kriti od medija, pa tako i od naših suparnika. I stoga smo otišli u neku vrstu karantene. Za to vrijeme ja sam se hranio tekućom i kašastom hranom kroz slamčicu koju sam uspio progurati negdje sa strane, u dijelu u kojem mi je bio izvađen jedan zub. Jer, drugačije nije išlo. Usta nisam mogao normalno otvarati.
Iako su Nakić (20 koševa) i Aco Petrović (18) zabili više, istinski junak tog finala bio je Knego, koji je zabio 12 koševa i nadvisio svog centarskog rivala Rašu Radovanovića.
– Bio sam iscrpljen gladovanjem. Dok nisam počeo koliko-toliko normalno jesti, izgubio sam sedam kilograma.
Dojma smo da današnji sportaši takvo što za svoju momčad nisu spremni podnijeti. Jer se svi oni boje da ne ugroze svoj sljedeći ugovor.
– U ono vrijeme mi nismo imali menadžere koji bi nam, eventualno, punili glavu takvim idejama. Osim toga, trener Novosel bio je strog i kod njega je bilo “ako ne želiš igrati, idi ća i bavi se nečim drugim”.
Tadašnji ugovori vrhunskih igrača bili su džeparac za današnje ugovore igrača upitne kvalitete.
– Ja sam u ono vrijeme imao stipendiju od nekih 1000 dolara, a s premijama sam mogao mjesečno zaraditi oko 2000 USD, i to kada taj mjesec ne bismo izgubili ni jednom. No, mi smo i s tim bili sretni jer smo putovali, pobjeđivali, bili smo popularni.
Pa tko je u to vrijeme uopće mogao putovati izvan SFRJ pa je nama velika zadovoljština bila to što bismo vidjeli svijeta. Sjećam se 1976. i turneje prije Olimpijskih igara u Montrealu, koja je išla preko Kube, Portorika, Argentine, Brazila, Meksika i SAD-a. Kada bi čovjek sam financirao takav put, zacijelo to ne bi mogao bez 100 tisuća USD, a mi smo to prošli besplatno, i to vozeći se zrakoplovima kakvi nikad nisu sletjeli u SFRJ.
Za razliku od danas, kada se to čini fotografijama i mobitelima, tada je bilo najvažnije poslati razglednicu iz neke od dalekih destinacija.
– Sjećam se, imali smo tada dnevnice od pet dolara koje bi sve otišle na razglednice i markice, a ja sam ih znao slati i po 30-40.
Andro je u Cibonu došao 1973., sa 16 godina.
– Košarku sam počeo trenirati 1971., pod dojmom zlata osvojenog na SP-u u Ljubljani 1970. Nakon što sam se pojavio na nekoliko kadetskih kampova, u Dubrovnik su počeli dolaziti emisari klubova među kojima su najuporniji bili oni iz Partizana. Čak je to već bila i gotova stvar, no onda je k nama kući došao tadašnji Cibonin predsjednik Pero Zlatar.
Nekako mi je Zagreb bio prihvatljiviji nego Beograd. Igrati za Partizan, pokraj Dalipagića i Kićanovića, zvučalo je primamljivo, no nije mi sjeo grad. Osim toga, Pero Zlatar je u to vrijeme bio glavni urednik tjednika Studio i slika mu se u uvodniku lista pojavljivala svaki tjedan pa je i to bilo važno kod donošenja odluke.
U Ciboni će provesti 14 igračkih godina, a u dresu tog kluba će se i oprostiti od igranja. Bilo je to u proljeće 1993.
– Meni je to bila posljednja utakmica u karijeri, a Draženu Petroviću, nažalost, posljednja u životu. Na mom oproštaju igrala je tadašnja Cibona protiv reprezentacije koja se spremala za europske kvalifikacije u Wroclawu.
Pet godina nakon toga, Andro je postao doministar sporta u vladi premijera Zlatka Mateše.
– Bilo mi je to zanimljivo životno razdoblje. Najviše smo se posvetili izgradnji školskih sportskih dvorana i za mog mandata napravljeno ih je 80. Školski sport me naviše intrigirao.
Od 2004. do 2009. Knego je bio konzul Republike Hrvatske u Milanu. Kako je do toga došlo?
- Na tu ideju došao je tadašnji ministar vanjskih poslova Miomir Žužul. S obzirom na to da sam tri godine igrao u Italiji, znao sam talijanski, a i bio sam Talijanima poznato sportsko ime. Tada mi je puno pomogao moj bivši suparnik Dino Meneghin, on mi je otvarao vrata gdje god je trebalo.
Pogodilo me stanje u Italiji
Nije mu bilo lako pratiti vijesti iz Italije, zemlje poharane koronavirusom.
– To me je bilo baš pogodilo i zato se doista jako pridržavam svih mjera našeg Stožera civilne zaštite. Srećom, u sklopu moje kuće u Šestinama imam vrt pa u njemu provedem i po nekoliko sati dnevno.
U vrtu uvijek imate nešto za raditi, poput rezanja živice i obrezivanja voćki, pa zaboravite na problem. Sreća je da mi na udaljenosti od dva kilometra žive obje kćeri, jedna u Mlinovima druga na Pantovčaku.
Trostruki sam djed, Paulini, Viti i Ivanu koji ima deset godina i visok je na didu. Kada god se sretnemo, on me pita “dida, do kuda sam ti sad”.
Za jednu od svojih većih životnih pogrešaka Andro će otvoreno reći da je bio dolazak u Cibonu na mjesto direktora 2010. Jer, u to vrijeme je bio zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova, čega se olako odrekao.
- Ljubav prema klubu koji mi je puno dao bila je jača od svega. Kada sada gledam, mogao sam otići u još neku diplomatsku misiju, no ja sam prihvatio poziv gradonačelnika Bandića. Prigodom jedne njegove posjete Milanu, kada sam ja pomogao da se taj grad pobratimi sa Zagrebom, Bandić me nagovorio da se prihvatim tog nezahvalnog posla. Jer, kada sam preuzeo klub službeni dug je bio 55 milijuna kuna, no kasnije se pokazalo da je između 80 i 90 milijuna kuna.
Ako se ne varamo, isti čovjek ga je doveo i do ostavke na istom radnom mjestu.
– Da, baš tako. Bandić me prisilio da odem. On je tražio da Gradu predamo klupske nekretnine po puno nižoj cijeni no što su one vrijedile i da će Grad onda vratiti dug Zagrebačkoj banci koja je imala hipoteku nad tim nekretninama. Ja to nisam dopustio pa sam morao otići zajedno s cijelim Predsjedništvom da bismo došli Bandićevi ljudi, neko tročlano predsjedništvo, i izveli to isto. I tako je Cibona ostala bez ičega, bez svojih nekretnina.
Knego se odlično drži ... a to uz Nakića još onu generaciju, to su bili najbolji igrači u povjesti Cibone ... a u Jugi...