Gost Večernjakove televizije bio je Ozren Bonačić (78), istinska legenda hrvatskog vaterpola. Uspješan je bio i kao igrač i kao trener (ukupno 38 medalja), no nije ga u posljednje vrijeme bilo na vaterpolskim utakmicama pa smo najprije to razjasnili.
Sportom protiv tuberkuloze
– Malo me ulovio išijas, valjda od godina, a možda i od težine sporta, pa posljednja dva mjeseca nisam dolazio na utakmice. Odležao sam u bolnici Sveti Duh 12 dana i sad sam se malo počeo kretati i došao do vas. Taj vrhunski sport je fantastičan dok ste mladi, kao i visina (196 cm, op. a.). A poslije malo plaćate cijenu toga. Doktori su mi rekli da moram smršavjeti 15-ak kilograma, a to nije baš lako – objasnio je Bone prisjetivši se svojih početaka.
>> Pogledajte rezgovor s Ozrenom Bonačićem
– Mene je majka odvela na plivalište jer je tad vladala tuberkuloza, brat mi je od toga umro s 20 godina, a i ona se razboljela, ali se izvukla jer je u međuvremenu bio pronađen streptomicin. I želeći da ja malo ojačam, ona me odvela na plivanje. Bio sam dobar, ali nisam imao puno volje za to pa sam bio sav sretan kad me pokojni Juraj Amšel pozvao na vaterpolo. No i poslije su me iz plivačkoga kluba zvali da im dođem pomoći na državnim prvenstvima u disciplinama 100 slobodno te 100 i 200 prsno.
Jedna od vaših neostvarenih želja bila je ona da budete izbornik hrvatske reprezentacije?
– Za tim ću vječito žaliti. Možda sam i ja pomalo kriv za to, kao trener bio sam prilično isključiv, nisam davao drugima da mi se miješaju u posao. Majka mi je Dubrovčanka, ali čini se da nisam od nje naslijedio tu vrstu diplomatičnosti – nasmijao se Bonačić.
Imamo momčad za zlato
Prešli smo na aktualne teme. Ozren, naravno, napeto gleda prijenose utakmica naše reprezentacije na EP-u u Budimpešti pa je pratio i onu s Crnom Gorom (11:10).
– Utakmica je zbilja bila čudna: lako smo došli do 10:5, igrali smo izvanredno, a potom smo pali. Čuo sam Tucka da kaže da se to dogodilo zbog dekoncentracije, ali to sad treba dobro analizirati. Jer mi smo tu utakmicu mogli i izgubiti. Hvala Bogu da je García dao onaj gol i da smo dobili, ali mislim da se iz toga treba izvući dobra pouka. Treba vidjeti zbog čega je došlo do te dekoncentracije, je li se radilo o fizičkom padu... Jer mislim da imamo dobru momčad i da imamo šansu osvojiti medalju, pa čak i zlato. Zapravo je bolje da nam se to dogodilo sad nego poslije. Da više ne ulazimo s parolom “lako ćemo”. Jer mi smo takav narod, volimo biti prvi, ali brzo nas uhvati euforija, a poslije još brže depresija.
Četvrtfinale?
– Posljednjih smo godina uglavnom dobro prolazili s Grcima, ali to su uvijek teške utakmice. Oni igraju jedan dobar, moderan vaterpolo, imaju izvanredne šutere... Tu je trag ostavio i naš Mile Nakić. No mi smo izvanredni na svim pozicijama: oba golmana, oba sidraša, braniči koje ja uvijek volim, jer sam kao trener uvijek inzistirao na obrani, plivački smo izvanredni. Ovako ćemo lakše do zlata nego da smo rastočili Crnogorce.
Pratite li i rukometni EP?
– Pratim rukomet pažljivo, iznimno cijenim njihova trenera Červara. Moram reći da nisam vjerovao da ćemo onu utakmicu s Njemačkom okrenuti. To je bilo istinsko čudo, digli smo se iz mrtvih. I to protiv Nijemaca koji su prirodno borbeni od prve do posljednje sekunde, njih ne treba motivirati.
>> Pogledajte i galeriju s utakmice Hrvatske i Češke
Kako je Bone znao podignuti igrače. Od gubitnika je stvarao pobjednike. Svaka čast Rudiću, ali Bonačić je u onoj eri prije njega morao biti izbornik. Siguran sam da bi bio uspješan.