Dinamo je 1967. godine uspio u finalu Kupa velesajamskih gradova pobijediti s 2:0 pa odigrati 0:0 protiv možda najbolje generacije Leeds Uniteda u povijesti.
Predvodili su ga Jack Charlton, Michael O’Grady, Johnny Giles, Billy Bremner... i bio je izraziti favorit protiv momčadi Ivice Horvata. Ali put do mreže nije pronašao u 180 minuta te je protiv njega Dinamo došao do najvećeg trofeja u povijesti. I kao da je to samo bio motiv da ta snažna engleska momčad “doda gas” i krene snažnije u godine pred sobom. Kup velesajamskih gradova osvojio je 1968., potom i 1971. Uz to je 1973. bio u finalu Kupa kupova, 1975. u finalu Lige prvaka, a u Engleskoj je osvojio prvenstvo 1969. i 1974. te uz to dodao FA kup 1972. i Liga kup 1968.
Guranje “pod tepih”
Gdje je danas slavni Leeds United, klub osnovan 1919. I dalje igra na svom Ellan Roadu i svih 37 tisuća mjesta konstantno je puno. Navijači žive za taj klub, koji u Premiershipu ne igra još od 2004. godine, a bio je tri sezone i u trećoj ligi.
Stoga, malo navijača se sjeća silnih uspjeha tog ponosnog kluba. Posljednje od tri osvojena prvenstva stiglo je 1992. zahvaljujući Ericu Cantoni. Zato se toliko veliča momčad u kojoj su igrali Mark Viduka, Harry Kewell, Alan Smith, Ian Hart, Paul Robinson, Jonathan Woodgate, Robbie Fowler, Robbie Keane, Rio Ferdinand s Davidom O’Learyjem na klupi... Stigla je do polufinala Uefina kupa 2000. pa ispala od Galatasaraya, a godinu poslije i do polufinala Lige prvaka i ispala od Valencije.
Činilo se u tim trenucima da će sve ići nabolje, ali zapravo je to bio labuđi pjev, godine guranja problema “pod tepih” učinile su svoje.
No, bilo bi nepravedno reći da su financijski problemi zbog kojih je početkom stoljeća Leeds krahirao. Najdulje što se zadržao u elitnom engleskom nogometnom rangu bilo je između 1964. i 1982., a odmah slijedi i period od 1992. do 2004. Dakle, mučio se Leeds kroz povijest održavati “glavu iznad površine” vode. Teško je u tom gradu veličine Zagreba nametnuti se. Pritisak koji čine Manchesteri, londonski klubovi, Liverpool... jednostavno je neizdrživ pa najbolji igrači u novije vrijeme odmah odlaze kad stigne neka ponuda.
Posebno ovih dana. Najbolji primjer je Chris Wood. Taj Novozelanđanin zabio je tijekom dvije sezone 41 pogodak u 81 utakmici za Leeds i otišao u Burnley za 16,4 milijuna eura te postao treći najunosniji transfer za klub u povijesti. Samo, nije to baš neki pothvat u današnje vrijeme “kad bilo tko” vrijedi 15 milijuna eura. Zato se treba vratiti na početak stoljeća.
Nagomilani dugovi
Eric Cantona i osvojena titula dali su krila Leedsu, u godinama koje su slijedile napravljen je cijeli niz sjajnih kupovina, od kojih se prvenstveno ističu Jimmy Floyd Hasselbaink, Bruno Ribeiro, Harry Kewell, a iz omladinskog pogona dolazi i Alan Smith. Odmah 2000. i 2001. dolaze Mark Viduka, Robbie Keane, Rio Ferdinand, Robbie Fowler... Svi za 15 do 26 milijuna eura, čime počinje doba rasipnosti. Uz to, igranje na nekoliko “fronti”, ostavilo je danak pa čak ni silni uspjesi u Europi, kao ni prodaja Hasselbainka za 17 pa Ferdinanda za 46 milijuna eura nisu pomogli. Troškovi vođenja kluba, sve veće plaće igračima, treneru, stručnom stožeru i sve više sumnjivih investitora koji bi dolazili s novcem u klub, potom ga izvlačili... učinili su svoje. Već 2004. ispadanje iz Premiershipa bila je realnost.
– Bolje je tako, klub će se lakše izvući iz problema nakon sezone u nižem rangu – u suzama je govorio Alan Smith nakon ispadanja, svjestan da vjerojatno više nikad neće igrati u voljenom mu dresu.
Uistinu više ni nije igrao, ali ta jedna sezona se pretvorila u već njih 13, a prve tri bile su teške, jako teške. Posebno kad se pojavio poduzetnik Ken Bates, poznatiji kao lešinar koji vreba velike engleske klubove u financijskim problemima...
Cijeli tekst čitajte u MAX-u.
pisete o lidsu a mogli bi i o notingham-forestu nesto napisati,gdje se taj klub danas nalazi i kako prolazi.