Najprije se trofejni Ante Kostelić požalio da će imati mirovinu od 2500 kuna, a potom se javio i još trofejniji Ratko Rudić s otkrićem da prima i manju mirovinu od one koju spominje Kostelić.
Prve reakcije bile su u stilu “kakva smo mi to država koja se ovako odnosi prema svojim trenerskim velikanima?” Ali bilo je i razmišljanja da treneri imaju mirovine u skladu s propisima, da im nitko nije kriv “što nisu uplaćivali u treći stup” te da zapravo traže posebna prava i privilegiranu poziciju.
Zakon do kraja godine
Između te dvije krajnosti, pretpostavljamo da se može naći odmjereni stav koji će ipak valorizirati doprinos trenerskih velikana hrvatskom sportu i promidžbi hrvatske države (što je sportašima već priznato kroz tzv. sportske mirovine), ali i onemogućiti širenje kruga nositelja tog prava što bi značilo novi udar na naš mirovinski sustav.
– Na tome se već radi. Vodit će se računa i o trenerima, kao i o paraolimpijcima i njihovim trenerima i drugima. Radne skupine se sastaju i rade na novom Zakonu o sportu koji bi trebao biti gotov do konca ove godine – kazala je ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac, odgovarajući na upit mogu li se treneri zaslužni za velika postignuća i medalje na velikim natjecanjima uvrstiti u posebnu kategoriju kao i vrhunski sportaši kako bi imali i veće mirovine.
Ona zasad još ne može reći kolike bi te mirovine bile niti koliko je takvih trenera, ali kaže da to “nije velika brojka”.
– Uistinu ne znam o koliko ljudi se radi, ali sigurno ih nije puno – zaključila je.
Ratko Rudić koji se ovom temom bavio još kao posebni savjetnik za sport ministra Željka Jovanovića (u vladi Zorana Milanovića) te se borio i na kraju izborio za uvođenje trajnih naknada za osvajače medalja, smatra da takvih vrhunskih trenera ima 20-ak. A ni sam ne zna kako su treneri ispali iz inicijalnog plana.
– Ne razumijem kako su treneri nestali iz programa, to se dogodilo bez ikakvog obrazloženja. Treneri su središnje figure, bez njih nema ni sportaša ni rezultata. Želim naglasiti da ovdje novac nije ključno pitanje, već je važno na koji način valoriziramo trenerski posao i uspjehe u vrhunskom sportu. Ako država ne respektira trenere, nitko drugi ih neće respektirati i oni gube svoju vrijednost u sustavu sporta. Lijepo je kad primate diplome i kad vas tapšaju po ramenima, ali to nije sustav vrednovanja koji je prikladan za moderno društvo – kaže Rudić, podsjećajući kako je to riješeno kod drugih:
Zlato kao Nobelova nagrada
– U SAD-u zlatna medalja ima status Nobelove nagrade i nosi neprocjenjivu vrijednost. U Mađarskoj postoji uređen sustav za vrednovanje rezultata sportaša i trenera, slično je u Srbiji i Sloveniji, a u Italiji se za olimpijsko zlato dobiva oko 150.000 eura. Na Igrama u Londonu 2012. Hrvatska je osvojila zlatnu medalju, a dobili smo četiri puta manje nego Srbi za treće mjesto. Znam da ljudi u Hrvatskoj žive loše, ali treba kazati da mi ne govorimo o velikom novcu, već o minimalnim naknadama koje će valorizirati rad trenera – ističe Rudić.
– Mislim da imamo ozbiljan problem s trenerima općenito. Osim megazvijezda, i to prije svega u nogometu, svi drugi su ozbiljno zakinuti. Oni su ipak ti koji stvaraju sportaše, stalno su na putu, o poslu razmišljaju 24 sata dnevno i zbog toga im pate obitelji. HOO je prije nekoliko godina pokrenuo inicijativu da se ispravi taj propust, razradio je i dva-tri modela, ali još se ništa nije riješilo. Mislim da je krajnje vrijeme za to – smatra i Perica Bukić, član Nacionalnog vijeća za sport.
Oni su ipak ti koji stvaraju sportaše, stalno su na putu, o poslu razmišljaju 24 sata dnevno i zbog toga im pate obitelji. A ja po bauštelama radim cijeli život za plaću, izdvajam za mirovinu, zdravstveno...Nemam nagrade, premije , bonuse...... I moja obitelj "pati" .. A kako bi tek patila da ne radim gdje radim!!! I na kraju, mirovina se isplaćuje ovisno o uplati, a to treneri izgleda neznaju ili ih boli tuki, jer keš odmah je bolji nego puno kasnije. Zato, bolje neka šute...