Kada su objavljene, bile su to šokantne vijesti. Najveća svjetska skijašica svog vremena završila je karijeru sa samo 24 godine!? Rastuća zvijezda na europskom nogometnom nebu posljednju utakmicu odigrao je sa 26 godina!? Nekad sedmorangirani tenisač svijeta, nenapunivši 27 godina, morao je staviti točku na "i" svoje obećavajuće sportske priče!? Sa samo 28 godina, najbolji vaterpolist svijeta završio na složenoj operaciji srca!?
Ovo su samo, oni na prvu prepoznatljivi, primjeri vrhunskih hrvatskih sportaša koji su svoje karijere morali okončati zbog više sile, naprasno. A s njihovom, i sudbinom još nekolicine naših sportaša koji su u sportsku mirovinu otišli prerano, pozabavila se kineziologinja Dajana Jašić.
Osim što nam je, razgovarajući s većinom od njih, predočila njihova iskustva, ova sveučilišna profesorica u svojoj je vrlo zanimljivoj knjizi "Prekinuti san" navela i što sve podrazumijeva biti vrhunski sportaš.
A predočila je i dosadašnje teorijske spoznaje o prekidu karijera na vrhuncu sportske moći. Stoga je ovaj znanstveni rad, u izdanju Sveučilišta Zadar, hvalevrijedan doprinos inače skromnoj domaćoj sportskoj publicistici psihološko-sociološkog profila.
A nema sumnje, piše autorica Jašić, da je biti vrhunski sportaš posao visokoga rizika te da je energetski i mentalno prilično iscrpljujuće zanimanje čiji je vijek trajanja često uvjetovan i vanjskim faktorima, kao što su sportske ozljede te različita psihofizička oboljenja.
Koliko god se život vrhunskih sportaša običnim ljudima činio idiličnim jer donosi popularnost i zaradu, ta priča ima i svojih pukotina. Ne samo zbog toga što strahuju od više sile nego i zbog činjenice da njihove karijere započinju već u dječjoj dobi – a to podrazumijeva i "preskočeno" djetinjstvo – te da one završavaju najčešće u najboljim godinama, dakle već u svojim tridesetim.
No oni koji dosegnu tridesete mogu se smatrati sretnicima naspram "junaka" ove naše priče, a prvi superstar pehist u hrvatskom sportu bio je Ivan Gudelj, nogometaš kojem su sa 26 godina dijagnosticirali hepatitis B kao nepremostivu prepreku za nastavak karijere. A znak vrlo ozbiljna upozorenja zbio se u derbiju njegova Hajduka i Crvene zvezde odigranom u rujnu 1986. kada je, kao pokošen, pao na travnjak.
– U jednom trenutku osjetio sam užasnu slabost, pao sam i instinktivno osjetio da nešto nije u redu. Onesvijestio sam se.
U prvo vrijeme, Ivan ni slutio nije da mu je to bila posljednja utakmica u karijeri. Sve dok nije stigla zlokobna dijagnoza koja je prebrisala sve njegove sportske snove, a jedan je bio i zaigrati za Real Madrid, koji ga je u to vrijeme planirao dovesti u svoje redove. Pričajući s autoricom knjige, Gudelj je oslikao okolnosti koje su ga zatekle nespremnim:
– Odjednom ostanete doslovce sami. Mnogi prijatelji koji su vas do tada tapšali, netragom nestanu. Štoviše, ljudi su me stigmatizirali, počeli su bježati od mene, osjećao sam socijalnu izoliranost.
Kao kod Gudelja, koji se zahvaljujući svojoj duhovnosti othrvao depresiji, bolest je bila razlog prekida karijere i kod Marija Ančića, tenisača koji je čak 18 tjedana proveo na listi deset najboljih svjetskih tenisača i koji je igrao polufinale Wimbledona. A onda mu je, sa 23 godine, dijagnosticirana mononukleoza uzrokovana Epstein-Barrovim virusom.
– Bio je to početak kraja moje karijere jer mononukleoza je bila samo jedan od problema koje sam imao. Nakon te dijagnoze pojavili su se srčani problemi, pa problemi sa štitnjačom koji su bili prilično kompleksni. Problemi sa srcem nisu imali genetski predznak i bili su posljedica mononukleoze i promjene načina života...
Posljedica tog procesa ozdravljenja bila je višemjesečna stanka koja me udaljila od teniskih terena. Takvih stanki bilo je nekoliko i sve je teže bilo vratiti se na prethodnu razinu izvedbi. Imunitet mi je oslabio, usput sam izgubio i 15-tak kilograma što se pokazalo povoljnom podlogom za nove ozljede.
Zbog oslabljene muskulature ozlijedio sam leđa, imao operaciju koljena. Bilo je mnogo pokušaja vraćanja, ali nakon posljednje ozljede leđa shvatio sam da se više nikad neću moći vratiti na onu razinu igre koju sam imao u vrijeme kada sam postizao najveće uspjehe.
U razgovoru s Dajanom Jašić, Mario je istaknuo da je planirao da će u životnoj formi biti negdje sa 28 godina, a mononukleoza ga je sustigla već s 23. Srećom, on nije doživio što i Gudelj, svojevrsnu krizu identiteta čovjeka kojeg su do jučer svi tapšali.
Naime, paralelno s teniskom karijerom, Mario je studirao pravo pa je s manje mentalne traume amortizirao kraj sportske karijere.
– Nisam imao izbora. Morao sam okrenuti novu stranicu života i brzo se sabrati. Taj prekid zaista je bio brutalan i nagao, no uspio sam uspostaviti ravnotežu u sebi i prihvatiti neizbježno.
A u tome mu je pomoglo to što je bio osoba širih interesa od samog sporta.
– Važno je ulagati u sebe na drugim područjima i onda je lakše podnijeti tu tranziciju.
Slično je rezonirala i svojedobno vrlo perspektivna skijašica Ana Jelušić, najmlađa skijaška sudionica Zimskih olimpijskih igara u povijesti koja je također obrazovno ulagala u sebe još dok se natjecala.
Na prekid karijere s 24, a objavljen s 25 godina, prisilila ju je astma s kojom se – uz teški kašalj i teškoće s disanjem – borila od svoje 15. godine.
– S vremenom sam shvatila da mojoj astmi nema pomoći i da se radi o kroničnoj bolesti koje se ne mogu riješiti i sve više sam se počela bojati reakcije organizma na svakodnevne napore visokog intenziteta. To je bila svakodnevna borba i misli o prestanku karijere bile su sve češće.
Srećom, ni njena potraga za novim identitetom nije dugo trajala jer je počela raditi za Svjetski skijaški savez, a potom za Međunarodni olimpijski odbor.
– Ja sam rano postala svjesna da ovakav sportski režim života koji sam vodila neće vječno trajati i da moram osmisliti i taj "drugi" život koji me, u svakom slučaju, čeka
Donijevši odluku, Ana je najprije najavila pauzu od jedne sezone, kao da je htjela testirati taj "drugi" život, a onda je obznanila kraj sportske karijere. A isto tako postupila je i Janica Kostelić, koja je karijeru prekinula u godini (2006.) u kojoj je osvojila olimpijsko zlato i srebro, a potom i Veliki kristalni globus (za ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu).
I nije razlog odustajanju od spartanskih treninga i natjecanja bila neka nova, konkretna, ozljeda nego svi oni kronični bolovi koji su se javljali kao zbir posljedica desetak operacija koljena i operacije štitnjače.
– Motiva za skijanje bih imala, no budući da je bol dominantan osjećaj, prestajem – kazala je Janica u travnju te 2007. u Tomislavovu domu na Sljemenu, pred rekordnim brojem novinara.
Mnogo godina poslije povlačenja kazala je i ovo, priznavši tako neizravno da je kod nje došlo i do "sagorijevanja šampionskog materijala":
– Jedna od stvari kojima sam težila jest i ta da se oprostim od natjecateljskog sporta kada sam na vrhuncu. Procijenila sam da je možda to moj maksimum i odlučila sam završiti karijeru. Ima mnogo onih koji kažu da sam mogla još mnogo više, no to nikada nećemo doznati.
Baš kao što nikad nećemo doznati koliko bi toga još osvojio Sandro Sukno da nije odlučio kako neće preuzeti i rizik i umirovit će se nakon složene operacije srca izvedene u njegovoj 28. godini u Clevelandu, na jednoj od najuglednijih kardioloških klinika na svijetu.
– Nije mi bilo lako donijeti odluku. Bio sam na mnogo testiranja i pregleda, čuo sam mnogo različitih mišljenja, pa tako i onu da mogu nastaviti igrati. I zato mi je bilo još teže donijeti takvu odluku. Ja sam više od svega želio igrati, uživati u onome što najviše volim, ali mislim da je bolje bilo ovako, ne riskirati.
Da bi si olakšao takvu odluku, najbolji svjetski vaterpolist nastojao je relativizirati stvari:
– Svega ovoga što sam postigao u karijeri možda uopće ne bi bilo da sam u mlađim danima naletio na neke malo opreznije liječnike. Možda bi mi oni rampu spustili već tada, dok sam bio dječak i dok sam također odlazio na kardiološke preglede. Mogu biti sretan što se ništa nije dogodilo i moram to i tako gledati... Na kraju je najbitnije ovo što imam danas, živu glavu na ramenima.
Sretan iz istog razloga – što je danas živ – jest i gimnastičar Tomislav Marković koji se tijekom jednog treninga našao u po život opasnoj situaciji. Snašao ga je infarkt pa se onesvijestio i sva je sreća što su uz njega bili i treneri (dan prije trenirao je sam) koji su ga reanimirali sve dok nisu došla kola hitne pomoći.
A sve to vjerojatno mu se ne bi dogodilo da sportaši u Hrvatskoj prolaze detaljnije sistematske preglede koji bi uključivali i ultrazvuk srca.
– Da su mi ikada prije napravili ultrazvuk, to bi se vidjelo, jer srce je bilo oštećeno, pogotovo lijeva strana.
Kao podsjetnik na nemili događaj ostao mu je ugrađeni ICD uređaj.
– To je najsuvremeniji pacemaker koji detektira prekide srčanog ritma i odmah šalje impuls za uredniji rad.
Sve to značilo je oproštaj od vrhunske gimnastike, nakon čak 27 godina posvećenosti tom sportu, i bez dosanjanog sna, a to je bila europska medalja.
– Nitko vas ne može pripremiti za takvo što. Sportaši dok su aktivni, najčešće ne razmišljaju o takvom scenariju, a onda se u jednoj sekundi dogodi incident koji vam okrene život naglavačke – ističe Marković.
Zdravstveni incident na radnom mjestu – tijekom utakmice – prekinuo je i karijeru košarkaškog reprezentativca Mateja Mamića u njegovoj tridesetoj. Negdašnji reprezentativac u dresu berlinske Albe tako je tresnuo glavom o parket da je u prvi trenutak bio nepokretan pa je hitno prebačen u berlinsku bolnicu.
– Dogodilo se to u vrijeme kada sam igrao u životnoj formi. Bio sam kapetan Albe, a na prethodnoj utakmici u Madridu ubacio sam 27 koševa.
I baš tada mu se dogodila teška ozljeda s dijagnozom nagnječenja kralježnice.
– Liječnici mi nisu davali nikakve izglede i smatrali su da će biti veliki uspjeh ako ikada prohodam. No, ja sam odbacio negativne misli i usredotočio se na svoj cilj, a to je bilo napraviti prvi korak... Umjesto predviđena četiri sata dnevnih rehabilitacija, odrađivao sam po osam sati. Psiholog kojega je poslao moj klub bio je oduševljen zatečenim pa je rekao da su njegove intervencije nepotrebne.
No, zaigrati ponovno nije uspio, ali se u košarci zadržao najprije kao dugogodišnji sportski direktor KK Cedevita, a potom i kao košarkaški menadžer, što je i danas.
– Bio sam uvjeren da ću se vratiti na parket, no kada sam se 15-tog dana boravka u bolnici pogledao u ogledalo, kao da sam ugledao odraz neke druge osobe, čovjeka sa 17 kilograma manje, iscrpljenog, drukčijeg... Tada sam shvatio da povratka nema. Osjetio sam beznađe i zaplakao.
Na sličan način, kada joj je bio 26, prekinuta je i karijera talentirane stolnotenisačice Sandre Paović. I ona je doživjela tešku ozljedu, ali u prometnoj nesreći iz koje je jedva izvukla živu glavu.
Zajedno s klupskim kolegicama, a tada je igrala u Francuskoj, vozila se kombijem prema pariškom aerodromu Orly kada je njen menadžer, čovjek za volanom, na trenutak zaspao i zauvijek promijenio njen život. Jer, nakon prevrtanja kombija, Sandra je završila s teškim ozljedama unutarnjih organa i kralježnice, što je značilo i kraj njenih olimpijskih snova.
– U to prvo vrijeme svakakve vam misli prolaze glavom, ali sam se vrlo brzo pribrala te mi je mentalitet sportaša i borca brzo preuzeo i preplavio i dušu i tijelo. Nisam imala vremena za samosažalijevanje jer sam se morala usredotočiti na ciljeve, a moj prvi i tada jedini cilj bio je prohodati. No, morala sam ići redom i naučiti biti strpljiva. Morala sam prvo odrađivati male ciljeve, poput ponovnog učenja držanja vilice i sličnih stvari koje čovjek nesvjesno svakodnevno izvodi...
Iz takve depresivne situacije Sandra se izdigla i iznimnom snagom volje oporavila do mjere da je 2016. u Riju postala paraolimpijska pobjednica. No, zbog neprestanih bolova morala je okončati i paraolimpijsku karijeru.
– Ja sam tijekom cijelog procesa priprema i igranja imala jake bolove i oni su razlog zbog kojeg sam morala reći stop igranju. Svako pretjerano naprezanje, svaki pokret, izazivali su jaku bol i bilo je vrijeme da se odmorim.
Odustati od svih gladijatorskih napora morao je i bivši boksački prvak Europe Željko Mavrović i to baš u trenutku kada mu se otvarala mogućnost da jednog dana postane teškaški prvak svijeta. "Šaka sa Srednjaka" završila je karijeru sa 30, nakon najbolje borbe u karijeri (Lennox Lewis) i u razdoblju u kojem se spominjala čak i moguća borba s Mikeom Tysonom.
No, njegovi nalazi bili su "u crvenom", njegovo tijelo je sagorjelo pa je "Irokez" kazao:
– Bila je to teška odluka, ali sam se morao pomiriti s činjenicom da više ne mogu boksati na visokoj razini, a prosječnost me ne bi veselila. Moje tijelo više nije moglo odgovarati na visoko intenzivne zahtjeve kojima boks obiluje – ispričao je Mavrović koji je "utjehu" potražio u ekološkoj poljoprivredi.
S vrlo sličnim problemom se nosi i negdašnja svjetska prvakinja u skoku u vis Blanka Vlašić. Ona, doduše, još nije objavila da je karijeru okončala, no teško je vjerovati da se sa svojih 37 može vratiti i nastupiti na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. I to nakon što nije nastupala još od Rija, dakle više od četiri godine, gdje je iznenadila osvojivši broncu.
Možda bi, nakon toliko muke s oporavkom od ozljede pete i tetive, najlakše bilo reći gotovo je, no tko smo mi da Blanki prekidamo san o petom nastupu na Olimpijskim igrama. To će ionako biti samo njena odluka.
Ovu priču završit ćemo s dojmom autorice djela koje bi trebalo poslužiti i svim mladim sportašima kao pouka, a to je da se ne posvećuju samo svom sportskom rastu i da se ne oslanjaju samo na svoja sportska postignuća.
– U tranziciji od uspješnih i slavljenih sportaša u posve novi život svako se poslužio nekim svojim mehanizmom, pri čemu im je pomogao i mentalitet sportaša, odnosno snaga sportske psihe.
Ipak, od svih s kojima sam razgovarala o prisilnom završetku karijere najmanje tragova traume primijetila sam kod Marija Ančića i Ane Jelušić. Bolje su prošli jer su ulagali u sebe. Oni su se obrazovali paralelno sa sportskom karijerom, imali su plan B, svjesni da se svakome, pa i njima, život u trenu može okrenuti.
I zato je šteta što u Europi, pa tako ni kod nas, nije zaživio sustav dual karijera, onakav kakav funkcionira u Americi gdje najtalentiraniji sportaši imaju mogućnost obrazovanja na najprestižnijim sveučilištima – ustvrdila je Dajana Jašić, predavačica kineziološke skupine predmeta na Sveučilištu u Zadru.
Janica je izuzetno racionalna i cool osoba tako da prestanak karijere nju nije nesto posebno pogodio! Osvojila je sve u tom sportu i jos uvijek je svima mjerilo!