Prije dvije godine Zlatko Dalić bio je genijalac i heroj koji nas je doveo do srebra na Svjetskom prvenstvu, a već danas za neke je luzer i trenerski diletant koji radi početničke pogreške. Zaista je nevjerojatno koliko je malo vremena potrebno da ljudi zaborave sve što je Dalić dobroga učinio za hrvatski nogomet, ali i za cijeli hrvatski narod. Jer, upravo je on bio vođa generacije koja je prvi put nakon mnogo godina cijelu naciju dovela do osjećaja kolektivne sreće.
Tragikomično je ovih dana bilo čitati kako čak i neki Dalićevi kolege (jedan od njih je i Igor Pamić, slučajno ili ne vrlo blizak sa Zdravkom Mamićem, koji mu je nedavno pronašao i posao u GOŠK-u iz Gabele) pametuju hrvatskom izborniku. Da, činjenica je da je Dalić postao prvi izbornik koji je u 32 nastupa upisao devet poraza, ali treba gledati da su ti porazi stigli gotovo u pravilu u nevažnim utakmicama. Od svih važnih utakmica Dalić je izgubio samo jednu, onu u finalu Svjetskog prvenstva, a to mu nitko ne može zamjeriti. Pametnjakovići koji ga sada kritiziraju trebali bi se prisjetiti da je Dalić vatrene preuzeo kada ih nitko nije želio. Dan prije Dalićeva ustoličenja ponudu za izborničku klupu dobio je Robert Jarni, no kulturno je odbio Šukera misleći da je gotovo nemoguće podići momčad u samo tri dana kada je na rasporedu bila presudna utakmica u Ukrajini. Dalić je srećom ponudu prihvatio, preko Ukrajine i Grčke odveo nas do Rusije, a potom i do najvećeg uspjeha u povijesti hrvatskog sporta. I baš zbog toga Dalićeva pozicija ne smije biti upitna sve do Eura, pa čak i da završi posljednji u skupini Lige nacija. Valjda je nakon svega zaslužio malo kredita.
Apetiti su nam porasli nakon srebra u Rusiji, ali trebamo prihvatiti činjenicu da je bez Modrića i Rakitića, s neuštimanom veznom linijom, bekovima izvan forme i s nedovoljno spremnim Petkovićem Hrvatska u najboljem slučaju samo prosječna europska reprezentacija. No za mjesec dana Hrvatska će biti kompletna pa bi protiv Švedske i Francuske u Maksimiru to trebalo puno bolje izgledati. Sva sreća da će se igrati pred praznim tribinama, jer zamislite kako bi teško stranim promatračima bilo objasniti situaciju da se utakmica svjetskih prvaka i doprvaka igra s jednom praznom tribinom zato što je stradala u potresu i postala nesigurna za navijače.
Tepamo si da smo najsportskija nacija u svijetu, kunemo se u svoje sportaše, a zauzvrat im ne možemo osigurati ni osnovnu sportsku infrastrukturu. Nakon što su Dalićevi dečki iz Rusije donijeli srebrne medalje, političari kao da su se natjecali tko će se više puta fotografirati s njima i više puta obećati konačni početak gradnje nacionalnog stadiona. Kinezi su tada “stizali u konvojima” trgajući se tko će nama Hrvatima sagraditi novi stadion. Naravno, bile su to samo priče za malu djecu, sve je ostalo samo mrtvo slovo na papiru. U međuvremenu, s gradnjom nacionalnog stadiona uskoro će krenuti čak i Srbi, nakon što su ih prethodnih godina sagradili Mađari, Makedonci, pa čak i Albanci.
Kod nas, nažalost, država nije učinila baš ništa. Mi zasad nemamo svog Viktora Orbána, političara opčinjenog sportom koji je u posljednjih desetak godina u Mađarskoj pokrenuo sportsku infrastrukturnu revoluciju pa je ta zemlja u posljednjih šest godina dobila čak 32 stadiona čiji je kapacitet više od 8000 sjedalica. Mi smo u to vrijeme sagradili samo jedan na Rujevici (dobrim dijelom talijanskim novcem), a drugi nam pak u Osijeku grade Mađari. Toliko o brizi naše države za sport. Ne samo za vrhunski sport nego i amaterski, koji je baza svega, a sada je na koljenima.
Dinamo i Hajduk kao veliki brendovi za novac će se nekako uvijek snaći, do novca će uvijek i velikani poput Mladosti i Cibone (ako ništa drugo uz pomoć Bandićevih “poguranaca”), no posljednjih smo godina nažalost svjedoci sve više gašenja amaterskih klubova, koji nemaju kao nekada podršku jakih lokalnih poduzeća jer su jednostavno propala. Gašenje prijeti sve većem broju malih klubova, a njihovim gašenjem polako će propadati i cijeli hrvatski sport. A bez amaterskog sporta nećemo moći razvijati onaj potrebni stupanj kvalitetnog sporta koji će u budućnosti postati profesionalan. Budite sigurni, nećemo se još dugo moći izvlačiti samo na bogomdani talent koji posjeduju naši sportaši...
Ljudi nisu zaboravili, takva netočna gledišta su specijalni rat protiv hrvatske nogometne reprezentacije koja je bastion hrvatstva i element ujedinjavanja.